Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkePOŠTENJENa gimnaziji se odlikovaše od drugova jedino time što bijaše bradatiji od profesora Ivićai što dobi u sedmom razredu prve pô godine drugi, a druge treći red. I K. postane pisarčić,spremajući se za ispit općinskog bilježnika.Bijaše vam to običan mladenac, a ako je bilo u njega što neobično, bijaše to neobična njegovaobičnost i lijevo stakleno oko sa kojim nije bio nezadovoljan jer ga nije boljelo, jer gaje spaslo od vojne dužnosti i jer je zbog njega mogao nositi cviker. Cviker je sitnica, ali K.je baš do sitnica mnogo, najviše držao. Uvjerio se da je cviker jedino što daje njegovom - ilicu mnogih uglednika - važan izraz, ozbiljan karakter, i opazio je da ga ljudi nikada prvine pozdravljaju kada nema na nosu cvikera. Pored toga zlatnog pince-neza najviše muzaokupljaše duh odijelo. Vazda se divio izdaleka sjajnoj braći plem. Pajcekovićima, Gejzii Arpadu, kojima bijahu otvoreni prvi zagrebački domovi jer su - osim najvećih glupana -bili najveći fićfirići u Trojednici.I K. uze nositi zelen šeširić sa bradicom od divokoze na potiljku; pantalone sa kockicamaili bez kockica iz Oršićeve radnje; svijetle prsluke - sat sa zlatnim lancem u džepu od čakšira;narukvicu na lijevoj ruci - poput oficira; lakovane, žute - i zelene cipele, a kosu dijeliudvoje, maže pomadama i zaklisio je »dajčmajsterski« na sljepočicama. Pisarska plaća,dabogme, ne stizaše, i momče pored nje trošaše materinu mirovinu. U lijevom mu džepuod redingota posjetnice za fukaru: Ivan pl. K., činovnik, a u desnom: Ivo K., bilježnički kandidat.Na ulici pozdravlja duboko i lojalno sve znamenite Hrvate, to jest sve, poznate inepoznate, više činovnike, i cijele im noći »kibicuje« po kafanama - samo da bi mu sepružila prilika priskočiti kojemu u pomoć sa 15 do 20 for. bez kojih nikada ne bijaše njegovanovčanica, ukrašena likom poglavara zemlje. Pošto je jedared ovako izvukao izškripca dra Futača, narodnog zastupnika na zagrebačkom i peštanskom parlamentu, iodnio ga »vlastoručno« zorom, iza srećnog »ferbla«, u fijaker - jer se Njegova Velemožnostne mogaše služiti svojim organima za kretanje - opije se i K., prvi put u životu, jerga čekaše stalno bilježničko mjesto.- A znate li vi praviti izbore? - zapita ga, zaplićući jezikom, dr Futač, pošto mu K. šaputašeo protekciji, o lojalnosti.- Ustrijeliti dva-tri muža, šta je to, illustrissime? Muž mora tako i tako crknuti, a bolje dacrkne brzo i lako od žandara nego od teškog beteka.- Ta ti je pametna, vi ste zgodan dečko...Od listova čitaše tek službene novine (sve okrom »Izroka« i »Natječaja«) i InteressantesBlatt. Montépin i Marlitt su mu najveći evropski pisci, Bijeli kos najbolji roman. Grofovi igrofice mu postadoše tako visoka bića, da govoraše »grofovski« gotovo iza svake drugeriječi, kao neki što često govore »reko«, »kazati«, »domine«, »brate«. Zbog toga ga prozvašeGrofom. Upoznavši jedared na Vrazovom šetalištu najmlađu kćerku propalog grofaN-a, K. se u nju zagledao, »zatelebao«, te je stao ćelaviti od silnog »brenovanja« kose imirisati kao barbirnica ili apoteka.Svijet, ljude smatraše neopisivo glupima, jer je dosele svakoga nasadio, premda sam sebene držaše bogzna kako prepredenim. Vjerovaše da kanonici na Kaptolu živu od vjere,kao rodoljubi što živu od patriotizma; vjerovaše da cijelim svijetom vlâda - vláda i da ćeljeto biti vlažno ako na Medardovo padne kiša. Knjigama ne vjerovaše, jer mišljaše da74