Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkeLIJEPA JELENAKao drugi što se rađaju pjesnici, mutavci ili padavičavi, ja sam od rođenja ženskar. Ljubimžene, samo žene, otkako sam sebe pamtim, i ljubim ženu, samo ženu i sada poštome upropasti. Nikada ne bijah libertinac, običan Don Juan, a još manje Werther i René.Meni žena ne bijaše ni zabava ni ideal nego život, sav sadržaj života. Muškarac mi je tolikoindiferentan, da nikada nemah prijatelja. Mene samo žena u životu zanimaše. Onami bijaše vino, ideal, sve. Samo o ženama čitah, samo o njima snivah. Družio sam se samosa djevojčicama, pa me kod kuće prozvaše ženski Petko. Od svih mladosti najviše volimdjetinjstvo Ahilovo, okruženo djevojkama kao kip ružama i narcisima. Sve - sve obožavahkod žena; njihove slabosti, njihov dječački glas, nježnost i ćeretanje, a toliko mezanosila ljepota ženskog tijela da ju crtah već dječakom, osvjedočivši se kasnije da ni umjetnostne može u meni zajaziti tu nezajažljivu strast. Odakle mi čežnja? Dolazi li otudšto sam nezakonito dijete, sin ljubavi, grijeha i strasti? Je li to bolest ili sasvim nesavremenozdravlje? Ne znam, ali nikada ne nađoh čovjeka kojemu je ta neodoljiva simpatijajedina strast, svrha i ideal života. - Žena, samo žena će ovoga noktaša upropastiti! - govorašemi stric, imućni slavonski ekonom, kod kojega bi provodili moje školske ferije.Tamo, u H-cu, prvi put sam se zaljubio. Koncem kolovoza očekivasmo daljnju našu rođaku,i o njoj čuh takvih glasova da od uzbuđenja i očekivanja ne mogah više spavati.Zvala se Helena, i već to slavno, kobno, kraljevsko ime me očaravalo kao prastara, dalekabajka. U Zagrebu je zavoljela časnika, Graničara poginulog u Bosni zagonetnom, romantičnomsmrću: od kubure bosanskog bega. Od bola malo te nije presvisnula i poludjela,proboravivši nekoliko mjeseci u sanatoriju. Vrativši se sasvim izmijenjena u Zagreb,postane u cinizmu nesreće ljubavnica velikaša koji se u Beču, kamo je Helenu preselio,toliko zaboravljaše, da je prikazivaše kao kontesu, pod svojim imenom, na užas dvorskimkrugovima. Meni bijaše onda četrnaesta, i nitko od ukućana nije slutio da čekamHelenu kao život ili smrt.Jednog predvečerja, izgubivši cio dan hvatanjem rakâ u potoku i sanjarenjem pod vrbama,zakrenem u voćnjak sa vidikom na selo i na Savu i opazim na klupi pod orahom nju,Helenu! Nikad je ne vidjeh i odmah je upoznah - tako krasna bijaše! Od uzbuđenja naslonihse uz jabuku. Izdaše me koljena. A oko nje šuška orahovo lišće i treperi svilena,modra vrpca širokog slamnog Reynolds-šešira. Visoka, vitka, malo blijeda i umorna odputa, sa tragovima najviše elegancije, sa sibirskim hrtom pred nogama - i danas je gledamkao onda! Slična portraitima Van Dycka i Gainsborougha. Veče joj davaše tamnuaureolu vidljive duše, kolorit Whistlera i Carrierea, a otmjena, plemenita pojava još sejače isticaše u primitivnom okviru ladanjskog starog vrta. Kada me opazi blijedog i nijemogsa vrećicama na zemlji i racima na travi, zagrli me i poljubi u čelo tako toplo da ostadohuz nju naslonjen skoro bez svijesti sve dok nas ne zovnuše u kuću. I danas jošpamtim ambra-miris njenih haljina. Dok me smatraše fantastičnim, romantičnim podjevojčarom,u meni se budio momak u potajnoj i srećnoj ljubavi. Uhodio sam svaki njezinkorak. Prezirući cijelu okolicu, izbjegavajući posjete seoske gospode, Helena se samo samnom družila i zabavljala. Cijele bogovetne dane proboravismo u vinogradu, na šetnjamaili na potoku pod vodenicom, pecajući ribe. Nedjeljom bi se na kolima odvezli u obližnjetrgovište B., zapanjujući palančane sjajem njene pojave i galantnom razdarušnošću.68