Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkeKomandant se naglo okrete, ali Dragica skoči pred njega.- Nitkove, i po sto puti: nitkove jedan! - viknu ona iza glasa.Učinilo joj se u taj trenutak da je u tome dežmekastome dembelu inkarniran uzrok njenenesreće. Krv joj sinu u obraze, diže desnicu pa udari sramotnu šamarinu, da mu svjetlacisinuše pred očima...- Sada me možete baciti napolje! - reče mirno.Ščepa ju za ruku onaj dugajlija kapral, no Unukić ga polulud od bijesa, bubnu o zemlju...Kapetan diže na nju svoj bič, ali ne smjede udariti. Oficir je u njemu bio jači od prostaka.I istreštivši tupe oči, stade bobonjati:- Nesporazumljenje... koješta... moja služba... vi se šalite... he-he...A ona digla krasnu glavu, ošinula ga prezirnim pogledom i izašla ponosno napolje. Nadvorištu se više nije mogla uzdržati, već uze maramu i požuri se kući plačući, tiho, tihoplačući.VII.Skandal se nije dao sakriti, i pošto se okrom toga još dokazalo da su konji imali slabijiapetit nego što je tvrdio kapetan sa liferantom Konom iz P., »špricuju ga«, smiluju mu sete mu došapnu da sam ode ako neće da dočeka još i robiju.*Prije pet godina provodio sam školske ferije u varoši P., blizu Lipovca, kod profesora N.Svakog gotovo dana odlažasmo na pivo u gradsku pivaru gdje me, tako reći, bô u očineki debeli prodavalac pereca. Bijaše mi čudo kako se kolegijalno drži sa tamošnjim oficirimakoji ga obično opijahu, tjerajući s njime šegu, npr. da nakresan skoči preko štapa,itd. Svima je njima govorio »ti«.- Ko je to? - zapitam profesora kada mi ona pijanica s ufitiljenim žutim brkovima jedareddreknu u uši neopisivim tonom:- Bereci, vrižgi beredzi...I profesor mi ispriča perečarevu katastrofu. Svršio je tek poslije ručka kada legosmo, pušeći,u njegovoj sobi na divanu.- A kako može jedan carski ritmajstor, dakle jedan od elite njihove, tako da propadne?- Od elite, od elite, ph!... Ta zar je on sâm, ili zar nije to aksiom da istjerana gospoda kavaljeristemogu obično da budu samo džokeji ili konobari? Vurštlingen nije bio ni zadžokeja nego postane u jednoj od prvih bečkih kafana »calkelner«. Služba lijepa i unosna.Ko samo malo štedi i pazi, može da... Da svršim, jer sam sanan: fon Vurštlingen nijebio ni za konobara. I stao je padati, padati, dok se i opet nije zaželio da vidi, pa bilo i izdaljine, svoj nekadašnji pašaluk. Ali to mu moram priznati da se stidi otići u Lipovac.Kada dolazi ovamo, a to je vrlo često, novi zapovjednik lipovačke kasarne, nema ti našegperečara ni od korova. Nije još sasvim zarđala u njemu žica Vurštlera vitezova...22