Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkenjegov sušičavi drug i pisar, a oba jadnika da se nadaju naći na tom božjem zraku i blizuzagrebačkog liječnika izgubljeno svoje zdravlje. Bilo bi dobro da mlada gospoda prenoćeveć danas ovdje, a stvari se iz svratišta lako mogu prenesti. Frajla Ciga koju je ćopaviŽgaga, četvrti naš brat, kojega poradi cvikera i talmi-zlatnog-lanca prikazasmo kao banovogšogora, često pomilovao po brkatom joj lišcu, pristane na sve i stane nositi iz pivnicedivnog vinca u zemljanom vrču. »Banovom šurjaku« nazdravismo sa dušom dušenjegove, sa gospođicom Žužom - tako se zove Ciga - i dok sirotica gledaše zanosnog govornikaTartalju kao mačak što gleda biskupa, dotle je duša njene duše, Žgaga, recte Varalić,miješao njeno vino sa »čikom« od svoje cigare. Frajla se stala nježiti, bebuniti. Izatreće čaše bijaše bijedna guravica pijana kao čep i stane na velju radost našu plesati čardašsa šepavim »banovim šurjakom«. Tartalja ijujuče, a Jurica Trumbentaš svira mladencimana mljekarevoj harmonici. Sada tresne čaša, sad opet sat s ormančeta iskićenog balerinamai isjeckanim šarenim papirima. A Žgage i Cige ni briga, pa pocikuju i udarajutobože ostrugama ko husari. Pošto skrhaše i lampu, pošto gurava bajadera klone u kut,zapalimo voštanice, ponesemo frajlu na stolnjaku i pjevamo Miserere s ovim pripjevom:Zakopajmo ju blizu plota,Da se doma ne domota.I siđemo u grob, to jest u podrum, i tek što Tartalja nače novi lagvić, razvrže se sajam:evo nam u goste kuma Petra sa puškom i drenovačom! Molbe, govori, suze, padanja nakoljena: aja, ne pomaže. Ne da se mljekar ni osoliti. Kao Kiklop zarobljenike, jednoga pojednoga nas povede u neki kućarak na samoj ivici okomitog gotovo brijega što padaprama Tuškancu. Strpao nas, krvnik, kao sardine i zaključao vrata lokotom.- Jaoh, majko! Nešto međ nogama... pas... ha, sad ga držim za uho - šapne neko... Tišina!...Spanjismo se.- Nebum više... Jezuš Kristuš! - zavapi Žgaga, »banov šogor«, a meni na leđa padne nekakotijelo, tako silno, te se sruših na tle.- U pomoć, Petrinoviću! - uzdahne Tartalja iz tavnog kuta i stane uzdisati kao da mu nekonožem vadi džigericu. - Baš nagraisasmo!- Joooj! - zacvili Đuro Trumbentaš, i po nama stade nešto skakati, udarati nas u glavu, uleđa, plesti i zalijetati nam se među noge, spodbijati nas kao tupim nožem za trbuhe, bacatinas iz kuta u kut. Bijaše nam ko da smo u vodi i da netko sebi tom vodom mućka,tvrde, orijaške zube.- Joooj! To je vrag! - šapne Tartalja svojim plačnim glasom, te nas uhvati mrtva groznica,i buf! osjetim u rebrima kao dva gvozdena prsta koji me zalijepiše o niski, smrdljivi strops kojega padnem kao pogača na one tri bijedne glave.- Me-eee-e.- M-eeeee-eee.- Cigin jarac! Baš smo glupi! Hej, dečki, noževe u šake, oko mene, pa da pošaljemo u Hadesrogatog prokletca! - viknem.Gluha tišina. Rastrijeznismo se u trenu. Zakucala srca: čekamo.- Majkooo - zaupi odjedanput Tartalja, a Trumbentaš zaori:- Udrite, kanoniri, pustite mu grešna jareća crijeva, držim Lucifera za rogove...42