Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetke- Ne. Da je onaki kakim ga opisaste, možda bih ga primila.- Šta ćemo kada nisam zanimljiv kao ćorav krokodil, kao otečen majmun, kao nostalgičanrinoceros. Ah, šta vidim... suze? Pardon, tisuć pardona, oprostite, o, bože moj... šala.- Tako dakle, tako.- Otvarate dveri u novu godinu, u novu ropotarnicu, je li?- Šutite... ah... ah... ja se ozbiljno ljutim. Vi ste postali neotesan, zajedljiv, niste »šik«, neumijete zabavljati dame, niste kavalir.- Vi dakle ne primate mog prezenta? To sam htio znati. - (Pauza.)- Ne.- Zašto?- Jer... (Pauza.)- Jer ga ne bih mogla baciti u oganj kao razlupanu igračku. Bez šale: zar je to sve što midonijeste?- Nije. Donio sam vam... jedan roman. Zabavan i kratak.- Štogod smiješna? Pokažite.- Dragovoljno. Odsvirajte mi štogod da se sjetim. Na primjer: Plovi, plovi, moja lađo! Samopiano, pianissimo, bez pedala.Ruke joj stadoše prebirati - po mojim živcima. Bijahu blijede, bijele, kao da umiru od ljepote.Imale su fizionomiju lica. Cvijeta udaraše jednostavne kompozicije nenatkriljivo,djevičanski, kao čist seraf.Onomad kada se udala, sviraše kao kuharica.- Hvala, hvala. Iz vaših prstiju pjevaju ljiljani, bijele pahuljice, visoke zlatne ptičice u jutarnjemzraku. Hvala! Bio vam je, dakle, jedan doksat.- Šta?- Življaše vam, dakle, jedan balkon.- Jedan baron?- Ne. Jedan balkon. Jedan daleki balkon, u dalekoj zemlji, u dalekoj varoši, u dalekom,prostranom vrtu. Opaziste li da ima stvari drvenih, kamenitih, gvozdenih, koje volimojer nas privlače više od tople ljudske duše? Zašto? Ne znam. Možda zato jer i one nas ljubesvojim drvenim, kamenitim, gvozdenim srcem. Zašto vi toliko ljubljaste onu klupu naCmroku, u Zagrebu, sa pogledom na župnu dolinu sv. Ksavera? Zašto toliko volim sive,nemirne oblake, zadovoljni dim, pospanu maglu, tragove od ptičjih nožica na prvom prhenjavomsnijegu, mrtve muhe u mrtvim dvoranama? Zašto obožavam vodu kada sepenje sa suzom u zrak, kada lomi tiraniju krševa, kada sipi po krovovima i po žednimpoljima, kada se pretvara u kristalni led, u djevičanski snijeg i kada ju ljubi sunce u zelene,hladne, alpijske oči i u široka, modra njedra okeanska? Elem, lutajući tuđinom za nepoznatimmi ciljem, namjera me namjerila bila na prastar gradić sa tvornicama stakla i sastarim, drevnim parkom u blizini. Preskočivši zidanu, visoku ogradu i ušavši pod šaputanjestarih bukava, grabova, lipa i pitomih kestena, nagazim na dvorac, običnu, staru,prostranu kuću sa gospodskim visokim prozorima, i tijelom mi prođu mlazovi sreće, čuda,miline, čega li, jer opazim balkon, moj balkon. I bude mi jasno kao sunce da me on,balkon, magnetskom tajanstvenom neodoljivom snagom privukao u nepoznat kraj, u nepoznatu,usku, provincijsku varošicu. Ne mogah skinuti očiju sa njega, sa balkona. Očarao,omađijao me, zaplijenio mi oko i dušu. Pa ipak, taj balkon bijaše kao deset, kao sto79