Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkevica znala tananom Cinkušu da sekundira! Izišavsi, nađem slavnoga bricu kako se izvaliopod šljivu i - ne mogah vjerovati očima - isplazio jezik! Pošto ga upitam za uzrok togčudnovatog postupka, rekne mi:- Revera, domine, naturalia non sunt turpia. Mladi gospon nek znaju, ak su školu, kaksmo čuli, vučili, da samo naturalno stajne človeku srećni žitek dati more. Ego sum nuncimitatio canis kao onaj Vlah, hoću reći Gerk. Cucek ima zato tak zdrava prsa jerbot mećejezik na lujft kad mu vruće jeje. Servus humillimus, mladi gospon, naj dostoje pozdrajtireverendisimuša i naj mu reči dostoje da bumo im drugog kedna roge metati došli. Nekse čuva gospon plebanuš doktorov: timeo Danaos...Pošto se hrastovački Drmačić gubljaše prašnom cestom prama razbacanim kućama seoskim,govoraše mi crkvenjak da je to Ciprijan pl. Golubić, bivši »crnoškolac«. I vraga bi naledu potkovao, zna praviti tuču kao svaki pop. Župnik ga poštuje, premda nikada ne ideu crkvu.Bijaše nedjelja, »tih danak božji«, kako veli pjesnik, a crkva se i okolina malo-pomalo zašarenilaod seljačke surine, košulje, išarane suknje i marame: - kao cvjetna livada. Sa Šimekomministrovah ujaku, iz kuta me gledaše teta svojim blagoslovnim očima, a porednje zario blijedu glavu kapelan među mršave, zgrčene prste. Omamljuje me tamjan, jekaorgulja, skladna i široka pjesma pobožnog puka, gromko ujakovo pjevanje kojemu odgovaralijepi učiteljev bariton. Teta mi reče da ga nikada ne ču ljepše propovijedati negoonog dana. Sjećam se kako mi žmarci prođoše kroz oči i nos kada čuh usred propovijediuzdahnuti tik do mene udovicu babu u peči i modroj marami: - Jojček, dušooo mojaaa - ikada udari u lelek koji primi pola Hrastovca - pa i moj ministrantski kolega Šimek. - Izamise upoznam u sakristiji učitelja Jelića. Licem me živo podsjeti na Eskulapa pored prozoraneke zagrebačke ljekarne. Blijed, malorek, šapatljiv: pravi udovac. Zahvaljujući miza juče i za Smiljku, reče da imam dara za ludačkog liječnika, a meni bî kao da je zaplakao.Ne znam kako se odjedared nađoh kod njegove kuće. Bio mi simpatičan.U dugačkoj, razizemnoj i ovišoj je drvenjari okrom staje sa dvije kravice, ogromne praznesuše i podruma, škola s učiteljevim stanom. Kako nema dimnjaka, penje se dim iz tokoršnjekuhinje sa seljačkog ognjišta po drvenom kućnom trijemu koji spajaju sa starimpocrnjelim ražovim krovom drveni, neotesani gotovo stupovi, pa liže svojim modrim imekanim jezikom sure prozore stana i škole zakrpljene čađavim, kao pergamenat žutimpapirima. Zadivio me vrt i pokušalište. Oko sto vrsta ruža, žutih kao da umiru, rumenkastihkao oblačak, rumenih kao krvavo srce. Kalamima ni broja se ne zna. Jedna je kruškakao svijećnjak, a kruške kao da ih priveza gospodin učitelj na božićnje drvce. Drugimasu voćkama grane razapete gvozdenim žicama, te od teške muke poniješe više plodaod lišća.Na ponekom drvetu ima tri vrste voća. Za kućom vinograd od amerikanca i Bordeauxloze.Preko zelene okljaštrene živice lete zujne pčele kao zlatna zračna procesija. Nikadane vidjeh toliko Dzierzon-košnica.Učitelj govoraše samo onako upola i prekidaše se u polovici izreke sa »ecetra« ili »i takodalje«. Pričajuči, zastane i zagleda se u zračnu točku, trese glavom i nastavlja govor zamišljeno;iza četvrt sata spominjaše »štreberstvo« koje obuze naše hrvatske ljude, žalosnošpijunstvo svojih mnogih drugova. Preteške dužnosti, prelaka plaća. One godine bašizađoše Pošurice J. E. Tomića, i Jelić mi se vajkaše kako je nepravedno rugati se stališukoji dade domovini Filipovića, Fabkovića, Modeca, Trstenjaka i tolike mlade nadobudnepregaoce. - »Koga zamrziše bozi, načiniše ga školnikom.«51