Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetke- Jamačno da vidi Unukića kako visi.No ovo Dragica ne ču. Gledala je i desno i lijevo, žurila se. Konji ližu jasle, a momci ihčiste četkama i češagijama. - Narednik ide za njom i namiguje momcima na obadvijestrane. I opet prigušen smijeh... A vrućina kao u kotlu. Sve zaudara na znoj.Odjedared Dragica posrnu i malo te ne udari glavom o konjske noge...Kraj vrata koja vode u spremište za zob, a na velikom gvozdenom klinu na kaki se vješaorma, a na stupu kaki dijeli pojedine konje, visi momče boso, u košulji i crvenim čakširama.Glava mu i trup dođoše gotovo horizontalno, a noge nezgrapno vise i jedva da bivrhom od palaca dosegle do zemlje. A sve to vuče ruke koje su svezane odostraga naopačkeoko šačnih zglobova, te tako prsti i šake pomodriše, a nabujale žile da prsnu. Visećitako na rukama kao crna orma na klinu, tijelo se ljulja nadesno i nalijevo u odmjerenomtempu kao njihalica na časovniku, a glava se polako povija nadesno i lijevo u krugu.Iz grudi se otrgne pokoji hropac i stenjanje: - onako kao u konja kada im usijanim gvožđemoperiraju meso na kruni od kopita. Lijepa, rumenkastoplava kosa pala momku prekoznojnog čela.- Od podne visi, frajlice. Sjutra će opet. Neka zapamti da vi niste... da prostite... jedna paorkinja!- veli narednik.Onaj na konopcu podiže glavu... Lice mu je došlo zeleno, i za nj se uhvatila mreža znojnihkaplji. Oči krvave i mutne. S izgriženih usana kaplje krv. Na te ranice padaju debelemuhe koje se ne daju otjerati jezikom... I on se uze na nju smiješiti, a ona od toga smiješkaprozebe od srca pa do pod samo tjeme.Dragica je ćutala mramorkom i kao da u taj čas nije ništa osjećala. Taka scena bijaše odvišebijedna, a da postane uzrok običnih duševnih muka. Nju osvoji nadzemaljska samilost.I ona mu priđe pa mu stade poljupcima kupiti grašak sa vrelog čela.- Sada da crknem, to bi najbolje bilo! - šaptaše on blaženo.- Jaoh meni! - ciknu ona odjedared suha oka i stade grčevito driješiti uzao sa drhtavihruku njegovih.- Nož, molim vas za kaki nož! - okrete se naredniku oko kojega se natuštila momčad.Dade joj bez riječi.Ona odsiječe čvor, a Unukić pade na noge, zaljulja se omamljen, spustivši ruke kao pticaranjena u obadva krila, krv mu udari na nos, i posrnu pred njezine noge, šanuvši:- Oh, blago meni!Ona kleče kraj njega, uze mu glavu u krilo i hvataše maramom krv.- Ja nisam kriv, frajlice. Ritmajstor mi je zapovjedio da ga vežem malo protiv reglamana!- mucaše narednik.- Was ist das? (Šta je to?) - razlijegnu se komandantovo kriještanje, a momci prsnuše kudkoji.- O, lijepe parade! - stade ziparati došavši »na lice mjesta«. - Hej, vahtmajstre, gdje ste!- Na službu! - javi se narednik.- Kako dolazi ta ženska ovamo u staju? Sutra na raport! A sada gledajte da ju očistiteodavde. Toga psa u zatvor, a sjutra opet da se veže od podne do dva sahata. G'sindelverfluchtes!Okrenu se pa zazviždi: fi-fi-fi...- Stani, huncute jedan! - pope se nekako Unukić na noge.21