Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkelena i zlatooka gatalinka, sa zelenog šaša, kako pod njom plove zlatne ribice: ni brige ihza pokojnog morskog ježa koji sniva na dnu tog slatkog mora rumeni sanak o oštrigi, ozakletoj kneginjici. Cijeli je zid spram mog kreveta zapremljen dolapima i knjižurinamakoje sinoć nazva ujak Grga »šalabahterima«.To je biblioteka od svih župnika onamo od provale Tatara. Prvu knjigu donese jamačnokralj Bela, koji - kako veli ujak - prenoći u toj slavnoj kuriji, poklonivši Hrastovac, alemplemenite turopoljske doline, županu Vukmaniću svojeručnom darovnicom. Da ne opazihnjemačkog prijevoda Dupanloupovih djela, Preradovićeve Prvence, knjige Društvasv. Jeronima i nekoliko Matičinih, šćah misliti e sam u knjižnici kakog Rittera-Vitezovićaili Krčelića. Sve je tu staro, latinsko i katoličko, i čisto se prepadnem opazivši u kutu paklenuvoltersku naslonjaču, na kojoj se izvalio onaj koji iščupa austrijskom orlu dvoglavcumeđu inim perjem i ponosni Hrastovac. Napoleon baca sa naslonjače, to jest sa broda,svojoj ljubi Francuskoj tužan pogled i poljupce. Sjetivši se na moju majku i gledajući krozonaj prozor na bijeli Zagreb, na moju Francusku i moj Pariz, pritisnem mom prognaničkomsapatniku na prašno korzikansko lice svjež poljubac pa sjednem snujući, pored njegana stolicu... Što bi bilo, da je Hrastovac i danas biser na ilirskoj kruni kakog Napoleonovića?... Lastavica i opet zacvrkuta: nad prozorom sve puno gnijezda. Odozdo, u zimzelenu severe sivi palčić i kao da mi na bezazlenom kriocu donio topli miris sa hladnog cvijećakoje dolje u vrtu drhti, treperi, kao da zebe pod teškom rosicom. Jedna ruža nagne glavuprama lijeru - kao da mu nešto šapnu, a bijeli se ljiljan okrene žutome, zlatnome, i sve selijehe zatalaskuju, zaljuljkuju, sve od selena pa do trandovilja, od svilene božje zeleneplahtice pa do rumenog karanfila, pa šapore mirisnim šarenim usnicama polagacko - tijacko.- Za granjem, grmljem i mladom kukuruzom mravinjaci - seoski domovi, slamnikrovovi kao teške zimske šubare ispod kojih se stao dizati modri, tamni dim u široko,modro nebo.- Hajs! - viknulo u blizini, i čujem mekani šum polaganih točkova. Odnekale zableji stoka,konj rže u vlažnoj djetelini i neprestano poskakuje vezanim prednjim nogama. Odjeknuzvuk kosačkih brusova veselo - veselo, kao da pjevaju gvozdene prepelice.Lupnuše vrata, i eno tete Antonije. Žutim čistim putićem tapa nečujno, crno, sablasnousred veselog lišća i sočnog cvijeća prema grabrovoj sjenici. Prošavši pored golog golcitogkamenitog dječarca koji na nju gađa strelicom koje nema, pored Amora, teta se Tončikatriput prekrsti i obori pogled. A u dvorištu kao zatrubilo...- Šarl, Šarl! - okrene se teta ispod višnje. - Šarl, ne sigrajte se s oslom, čujete li, čuješ li,Šarl!- Šaaarl - dreči svraka sa grane na ogromnoj salcburškoj krušci, a neko drekne iz dvorištau debelom basu:- Za-po-ve-da-ju -- Ne igraj se s oslom, Šarl, magare jedno! - Teta je govorila, vičući, tako naglo da je jedvarazumjeh. Pohrlim na drugi prozor i imađah šta vidjeti! Šarl - onaj sinoćnji klipan sazdenca u »halbcilindru«, legao pred stajom i uhvatio se snažnim ručetinama ukoštac sastražnjim nogama nekog sivonje. To mu je jamačno svakidanja gimnastika i elektrizovanjenervoznih živaca. Kada se magaretu dosadilo bacati se uzalud nogama, stade zvonitigrlom grlatijem, da čovjeku srce - tako reći - pukne. Smiluje se i kruti Šarl, gurne sivonjute se umalo - štono rekli Zagrepčani - ne prekopitne preko ušiju. Šarl ga tješi:- Muč, muč, Lojzek, muč, muč, moj lepi cujzek!44