Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkeone prijetnje komandantove: »da dva sata visi«. Presjede joj pita! - Ali šta se bojim? Ritmajsterneće izvršiti svoje grožnje! Inteligentan čovjek ne smije da se veže! Ta inkvizicijskaje kazna samo za nepopravljive... No ko zna -- Što si se to ućutala, Dragice, kao da si mila Gera?No ti si umorna. Ded odmori se malo.Ona se bez riječi pruži na divan da počine. No pomisao na zwei Stunden anbinden stadeje sve većma plašiti. Baš sinoć pričaše joj kapetan u šali o tome varvarskom mučenju.- Prije te kazne treba delinkventa da pregleda liječnik, jer ju može podnijeti samo najžilavijimomak, osobito ako je osuđen da visi danas i sjutra. No ja ne običavam zvati nosonjudoktora, tu teleću glavu.Dobro se sjećaše tih komandantovih riječi.- Uh, da visi jadnik dva sata u vazduhu na rukama vezanim naopačke, i to dva danauzastopce! Ne, to ne može biti!... »Ali on sve može!« - šapće joj u ušima onaj iskreni glas.I oko joj pade na časovnik... Za deset minuta pola dva...- Jaoh, on visi vezan sahat i dvadeset minuta. Bože, i ja sam mogla ručati! Osjećam, jasnoosjećam da se u taj par muči kao Isukrst na raspelu!Skoči, kao da ju ujede zmija, i uze šeširić i štit od sunca.- Gdje ćeš, dušice, po toj žegi? - upita ju majka preko Vijenca.- Idem malo u park da se nauživam hlada. Ljubim ti ruke!Žaropek! Nad prasnim seoskim putem dršće vazduh kao laka paučina. Pokoji zeljovuvukao se u hlad pod klupu pred kućom, turio glavu među šape, isplazio jezičinu, pačkilji na muhu što mu baš nad njuškom zvrnda. Kokoši otvorile sentimentalno kljunove,valjuškaju se u pijesku, a pijetlovi pouticali na dudovo granje. Razliježe se grdno gakanje,a jato gusaka leti sa zelene »pijace« ispod crkve preko kuća i šljivika prema lipovačkompotoku... Nigdje nikoga. Tek pokoji mališan ide u školu. Pred sivom dugačkom iprizemnom se općinskom zgradom izvalio na hladovitoj klupi pandur Ljelja i hrče li hrčekao seoske orgulje.Dragica je upravo protrčala dugačko selo i mašala se humka prema vojarni. - I ovdje jesve tiho. Tek iz novih staja, koje, stvarajući ugao, obrubljuju široko, šljunkom posutodvorište, šumi i zagori. Na krovu stare vojarne zakriještao kapetanov paun. Dragica pogledana komandantove prozore nad starom gotskom kapijom. Kroz pritvorene kapkejoj se učini da ga vidi kako u košulji čačka zube. I požuri se nalijevo ka vratima donje staje.Iziđe momče u prljavim pantalonama od ruskog platna, u košulji i papučama, nosećikofu, četku i crvene čakšire.- Molim vas, gospodine, biste li mi htjeli kazati smije li se unutra?Momak rasteže usta kao harmoniku.- Ja ne znam...Na vratima je uhvati za rame neki dugački kapral.- Civiliste ne smiju unutra!- Izvol'te, frajlice, baš smo nazobili konje - nađe se tu narednik i sapne kapralu: - Tele jedno,zar ne vidite da je to frajlica sa pošte?- A, rikmajstorova! - odgovori kapral da je i Dragica čula... Svi se smijahu...- Pa što je došla po toj vrućini?20