Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkeZefir se, kažu, ubio. Puška puče prije četvrt sata. Mnogi zaplakaše. Otrčim za ujakom u»bavlioteku«, i dah me ostavio. Zefir na zemlji, u košulji, preko očiju prebacio maramu,posred njega ispaljena puška, lice mu bijelo kao kost, grudi sive, nad samim mu srcemkrvava rana pa kaplje, kipi od krvi. Padoh preko dragog momka, ujak okrene leđa, a Zafirmirno skoči i stane sa sebe u smijehu brisati... boje.- Nisam valjda lud da poginem kada me toliko voli moj zlatni kanonir i moj zlatni ujakGrga.- Ah, virga Domini, šuć-muć pa prolij, ah, bekrijo, obješenjače! Dosta, dosta pasjaluka!Dočekasmo u Hrastovcu i mošt i pečeni kesten sa medom.*... Oblaci, jesenji bijeli i teški oblaci kao vunjač, a okolina požutjela kao pejzaž na staromgoblenu. Jesen posukala vlagom stakla i naše oči. Naskoro će mraz na gole hvoje i brigena naša ogoljela srca. Ujak nemađaše snage da nas isprati preko praga. Tek šapne sapraga: - Dražiji vam budi glas, ime, poštenje, neg' hip, magnuće, sramotno življenje. - Teta zaplačesvojim teškim tihim plačem, a ujak Grga mahne zdvojno kamišem i okrene našamlada srca, okrenuvši stidljivo široka leđa i izvukavši iz džepa modru maramu.Zefir zazviždi, Šimun pucne bičem, konji sa nabreknulim trbusima potrče. Hrastovacnam zađe za leđa, postane uspomena.VII.Došavši u Hrastovac iza pet godina iz Beča kamo mi oca premjestilo, nađem ujaka u vrtu.Bijaše malorek. Ostario, obnevidio, porušio se. Jedva me prepoznao.Zapitkivaše me, jer ne dopisivasmo poput svih daljih rođaka.- Što je sa Zefirom?- Iščeznuo. Otputovao iz Hrvatske, i niko ne zna gdje i šta je. A kako kapelan?- Umro već davno u Gleichenbergu.- A gdje je teta Tončika?Ujak mahne uzdrhtalim kamišem prema crkvi. Razumjeh.Potrčim na groblje i ne nađoh tetke, jer spavaše pod zemljom, pored plemića Štijefa Žugeca.Pored tetke, na prostom seljačkom krstu na kojemu bijaše sličica Majke božje bistričke odpapira a ispod nje bočica sa svetom vodicom i čaša s uljem bez fitilja, pročitam ime JelićSmiljana...Dune vjetar, a bršljan na grobu stao treptjeti kao da se Smiljka budi, kao da šapuće Tončikii plemiću Žugecu o crnoj kobili i bijelom konju.Na tornju gugutahu golubovi, a jedan jedini, mekani i mramorasti oblak putovaše pramagorama samoborskim.63