<strong>Antun</strong> <strong>Gustav</strong> Matoš: Odabrane pripovijetkećiri nit viri. Dršće kao Adam kada ga ispudilo iz raja. Naučenjaci nijesu kavgadžije, drHagen imađaše dugačke i klapave uši, a dugouhe su životinje, kako se zna, obično strašljive.Noge mu kao trumbete, trbuh kao timpani, oči oborio niz okarinski nos, plantasteruke stidljivo oborio, te mu služe mjesto smokova lisja: a vas taj čudni orkestar pauzira itrepti kao hladetina. A s ormana ono »šopano«, dvoglavo tele zinulo u zaprepaštenogantisemitskog arheologa i kao da ga pita staklenim očima šta rade te dvije zlatne biskupskekape na njegovoj dvoglavoj glavi telećoj...Pauza.Kad al zakotrlja očima i zavapi ujak Grga:- Svetogrđe... Sablazan... Namadžario... Švajn!- Ja ima šena i teca! - promrnjauče poništeno uhvaćenik, i digavši spram nas sklopljeneruke, prizna ovim nijemim gestom da mu ne bijaše <strong>sa</strong>mo otac - Jevrejin. Omeo se kao pileu kučinama.- Bože... Majko Bogorodice... Teško meni! - šapnulo za mnom. Teta, u bijeloj prebijelojnoćnoj kapici, pogleda golaća kao Judita Holoferna u šatoru i padne preko <strong>sa</strong>ga iz trobojnihkomadića. A ujak Grga vrti oči kao žrvnjeve i sopti:- Iškariote... Voštiti! - pa digne do grede novi bo<strong>sa</strong>nski kamiš, odadrne antisemitu arheologa,te se odmah osvijesti teta Tončika. Crn mu kolač u torbu uvalio!- Jajs! - zakruli naučenjak i skokne viš dvoglavog začuđenog teleta - tako ga ujak Grgalako udario!- Da mi platiš likovo, tandlerski hrđelju! - promukne ujak i dohvati pušci za zaponac.Slavni katolički arheolog mora da bijaše izvrstan gimnastičar, jer skoči kao lopta krozprozor. Obukao se u staji, sio s Andrijom u kolica, i valjada brzo stigoše do Samobora, jerZefir metnu pod rep magaretu koje se zadrečilo u zemlju zapaljenu cigaru, te kolica odošeda sve skače gvozdeni zavoranj.Docnije čujemo da je neki dr Hagen, slavni katolički arheolog, na pasje ime izgrdio u PesterLloydu ražnjare Hrvate. Nije stjenica koja ne zasmrdi kada ju stisnemo...... Selo odmiri<strong>sa</strong>lo po konoplji, lišće pada, a grožđe se zarudjelo i pocrnjelo kada Zefirsvrši dekoracije u kapelici Majke božje kod Zdenca. Inteligencija cijelog kraja kao na jajima,sve bi htjelo vidjeti djelo mladog umjetnika. Da bude iznenađenje veće, pokrije Zefirslike hasurama i nosi ključ kod sebe. I dođe žuđeni dan. Crkvica i Mačji Jarak, sve punonaroda kao smokva zrnja. Sve blijedi od teškog očekivanja. Na kraju mise šapne ujak:- Magar... virg... Dominus vobiscum.Nadušim se, ministrujući, od smijeha. Eno na zidu Noema, prvog pijanca: <strong>sa</strong>svim je sličanujaku, iako ima bradu. Putifarka je gne-frau fon Golubić i vuče za jaku - Andriju gespenade Čučnik. Magarac je naš lijepi Cujzek, na njemu jaši u Jeru<strong>sa</strong>lem učitelj Jelić, aoko njega Jevreji - seljaci Hrastovčani. Šimun zvonar nosi Irudovu krunu, a crveni grofićje blijed i jede u pustinji skakavce. Mene je hulja naslikao kao nevino dijete, a Poncije Pilatje ošišana teta Tončika. Doktor Mauruš je đavo zavodnik, velečasni gospodin Crnajkuriše čistoj Suzani - našoj kuharici! Dvanaest je apostola dvanaest susjednih župnika, asveta su Tri kralja tri biroša hrastovačke gospoštije.Te su grešne aluzije ujaka i ostale malo naljutile, ali slike bijahu tako krasne, tako žive, dasve potraži umjetnika. A Zefira ni od korova. Vrativši se, nađemo Andriju i kuharicu ukujni gdje plaču.62
<strong>Antun</strong> <strong>Gustav</strong> Matoš: Odabrane pripovijetkeZefir se, kažu, ubio. Puška puče prije četvrt <strong>sa</strong>ta. Mnogi zaplakaše. Otrčim za ujakom u»bavlioteku«, i dah me ostavio. Zefir na zemlji, u košulji, preko očiju prebacio maramu,posred njega ispaljena puška, lice mu bijelo kao kost, grudi sive, nad <strong>sa</strong>mim mu srcemkrvava rana pa kaplje, kipi od krvi. Padoh preko dragog momka, ujak okrene leđa, a Zafirmirno skoči i stane <strong>sa</strong> sebe u smijehu bri<strong>sa</strong>ti... boje.- Ni<strong>sa</strong>m valjda lud da poginem kada me toliko voli moj zlatni kanonir i moj zlatni ujakGrga.- Ah, virga Domini, šuć-muć pa prolij, ah, bekrijo, obješenjače! Dosta, dosta pasjaluka!Dočekasmo u Hrastovcu i mošt i pečeni kesten <strong>sa</strong> medom.*... Oblaci, jesenji bijeli i teški oblaci kao vunjač, a okolina požutjela kao pejzaž na staromgoblenu. Jesen posukala vlagom stakla i naše oči. Naskoro će mraz na gole hvoje i brigena naša ogoljela srca. Ujak nemađaše snage da nas isprati preko praga. Tek šapne <strong>sa</strong>praga: - Dražiji vam budi glas, ime, poštenje, neg' hip, magnuće, sramotno življenje. - Teta zaplačesvojim teškim tihim plačem, a ujak Grga mahne zdvojno kamišem i okrene našamlada srca, okrenuvši stidljivo široka leđa i izvukavši iz džepa modru maramu.Zefir zazviždi, Šimun pucne bičem, konji <strong>sa</strong> nabreknulim trbusima potrče. Hrastovacnam zađe za leđa, postane uspomena.VII.Došavši u Hrastovac iza pet godina iz Beča kamo mi oca premjestilo, nađem ujaka u vrtu.Bijaše malorek. Ostario, obnevidio, porušio se. Jedva me prepoznao.Zapitkivaše me, jer ne dopisivasmo poput svih daljih rođaka.- Što je <strong>sa</strong> Zefirom?- Iščeznuo. Otputovao iz Hrvatske, i niko ne zna gdje i šta je. A kako kapelan?- Umro već davno u Gleichenbergu.- A gdje je teta Tončika?Ujak mahne uzdrhtalim kamišem prema crkvi. Razumjeh.Potrčim na groblje i ne nađoh tetke, jer spavaše pod zemljom, pored plemića Štijefa Žugeca.Pored tetke, na prostom seljačkom krstu na kojemu bijaše sličica Majke božje bistričke odpapira a ispod nje bočica <strong>sa</strong> svetom vodicom i čaša s uljem bez fitilja, pročitam ime JelićSmiljana...Dune vjetar, a bršljan na grobu stao treptjeti kao da se Smiljka budi, kao da šapuće Tončikii plemiću Žugecu o crnoj kobili i bijelom konju.Na tornju gugutahu golubovi, a jedan jedini, mekani i mramorasti oblak putovaše pramagorama <strong>sa</strong>moborskim.63