<strong>Antun</strong> <strong>Gustav</strong> Matoš: Odabrane pripovijetke- Kako, vi ovdje? - skoči pred nju iz gustog riječnog vrbaka filozof, <strong>sa</strong>v zbunjen i smeten.- Ni<strong>sa</strong>m mogla ostati gore bez vas. Šta ste radili?- Čitao, lovio insekte, plivao.- A ja <strong>sa</strong>m mislila na vas i ništa drugo.- Milost, gospođice!- A kakva je voda?- Sasvim kao vi. Dosta hladna. Ideš pličinom i odjedared nagaziš na dubljine preko glavei daviš se nisi li plivač. Tiha voda, opasna voda...- Ja <strong>sa</strong>m, dakle, podmukla. Hvala za lasku.- Pa ipak je ta voda najljepše u tom kraju, <strong>sa</strong> svojom domaćom vegetacijom i faunom,svojim srebrnim vrbama, krasnim topolama i svježinom što umiruje živce i iza kupanjarazveseljuje žalosno srce. Opasna i duboka je ta voda, ta plitka i obična voda, i ja bez njene bih tu mogao srećno živjeti.Ona ga gledaše <strong>sa</strong> strane. Bijaše blijed i mutnih očiju. Silno je omršavio, ćoškast i šiljast usvom odijelu od modrog platna, odijelu ložača i mehaničara: kao klada u vreći.Došetaju do u<strong>sa</strong>mljenog mjesta nedaleko od žutih, od kiše i vjetra potamnjelih zgradastarog, u majur pretvorenog mlina na žutoj pustoši golemog dvorišta, i naslone se uz nasloncrvotočnog mostića. Sunčev smiraj, krvav, tragičan i veličanstven. Planine - u mučeničkojapoteozi, kao lomača Heraklova i izgaranje kršćanskog martira. Po grmlju i topolamacrni gavrani i vrane. Nad vodom, zelenom, neprozirnom i kao smrt mirnom, nadnjihovim tužnim glavama, u vodi, rojevi muha i kukaca kao nad smrću i lešinama... Dugomukom mučahu, tužno i razdraženo.- Vi dakle imate obraza reći mi u obraz da nemam srca - reče napokon ona. - Odakle vi toznate? A zašto nemam srca, molimo najponiznije, veleučeni?On pocrveni kao deran i jedva smože gla<strong>sa</strong>.- Vi nemate srca jer ste lijepi, jer ste odviše srećni i odviše lijepi. Da imate srca, ne bi bilitako lijepi, tako strašno lijepi, lijepa kćeri komešova.- A vi, naučniče i demagože, vi nemate srca, jer - -- Jer <strong>sa</strong>m tako plebejski ružan -- Ne! Jer ste sebičnjak kao svaki naš »mužek« i jer ste nesposobni vjerovati drugomu, jerste uskogrudni kao kakav kukavni strančar. Kako mogaste ono pi<strong>sa</strong>ti vašem pajdašu Lepoiću?Kako mogaste klevetati dušu moju, čovječe božji? Ta ja vas jamačno više volim notaj vaš zagorski puran Lepoić, i ja <strong>sa</strong>m najbolji vaš kolega. Je<strong>sa</strong>m li ja kriva što mi otacnije »muž na gruntu«, u gaćama, i što ga često nepravedno bojkotuju nahuškani seljačkinadničari, te naša stara kuća polagano propada? Kakav ste vi to junak i propovjednikenergije, pa niste imali srca reći meni iskreno i u oči da - -On se nadnio nad vodu i u vodu kaplju njegove suze, od stida i od ljutine.- Vidite, profesore, ja <strong>sa</strong>m hrabrija. Ja vas volim kao brata, kao ovu zemlju, kao prvu mojuljubav i velim vam to otvoreno - reče ona tiho. - Ah, šta, ne budite baba i ne žalostitese. Zamislite da ste moj vitez, da <strong>sa</strong>m starinska gospoja srca vašega i da su tu dolje podmostom lavovi!I ona cjeliva mirišljavi batist svoje maramice, pritisne vezenu maramicu silno na lijevasvoja pr<strong>sa</strong>, otare mu <strong>sa</strong> čela znoj i oči i, smijući se glasno kao nestašna djevojčica, bacimaramicu u vodu, zelenu, tamnu i tihu.104
<strong>Antun</strong> <strong>Gustav</strong> Matoš: Odabrane pripovijetkeOn, <strong>sa</strong>v skršen od nenadane sreće, sjeti se da tu u dnu te mirne, podmukle vode imaopasnih panjeva i okomitih, nevidljivih kolaca među oborenim vrbama <strong>sa</strong> šiljastim šibamate nikad ne skakaše ne ispitavši oprezno prije mjesto. Da ga ne bi držala šeprtljom ikukavicom, baci se bez oklijevanja u vodu za rupcem poslušnošću dresiranog pseta.Komešova lijepa kćerka, srećna i gorda od prve sreće; smijući se komičnom njegovompoložaju i smilujući mu se istodobno, gleda i gleda u vodu i opazi tek nekoliko mjehurića.Za mjehurima zaljulja se na tamnoj površini i potone njegova bijela kapa. Za kapicombojadiše vodu mlaz, grozan mlaz, crven mlaz: rumen mlaz njegove uboge krvi seljačke.U tren oka bî joj sve jasno.- Ubila, ubila <strong>sa</strong>m dragoga! - zastenja sedam puta, lomeći rukama i bježeći na mostu kaoptica nad krvavim gnijezdom. Ne bijaše plivačica.I opazi njegovu majku, njene teške potkovane čizme, a majčine sive, ljubavlju zamagljeneoči zure u vodu onim tihim, jedinstvenim, od ljubavi nijemim seljačkim pogledom majčinim.- Naj prostiju, draga suseda! - rekne po domaću kroz plač lijepa kćerka komešova, a pijanikomešov kočijaš Miško, prešavši naskoro zatim preko mosta na kolima, ču tek kreketanježaba, cvrčanje popaca, i vidje tek zelenu zvijezdu Večernjaču nad gorom i crvenimlađ što zinu kao krvava rana na površini tihe i mirne dubljine.Savremenik, 1911.105