Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkeOn, sav skršen od nenadane sreće, sjeti se da tu u dnu te mirne, podmukle vode imaopasnih panjeva i okomitih, nevidljivih kolaca među oborenim vrbama sa šiljastim šibamate nikad ne skakaše ne ispitavši oprezno prije mjesto. Da ga ne bi držala šeprtljom ikukavicom, baci se bez oklijevanja u vodu za rupcem poslušnošću dresiranog pseta.Komešova lijepa kćerka, srećna i gorda od prve sreće; smijući se komičnom njegovompoložaju i smilujući mu se istodobno, gleda i gleda u vodu i opazi tek nekoliko mjehurića.Za mjehurima zaljulja se na tamnoj površini i potone njegova bijela kapa. Za kapicombojadiše vodu mlaz, grozan mlaz, crven mlaz: rumen mlaz njegove uboge krvi seljačke.U tren oka bî joj sve jasno.- Ubila, ubila sam dragoga! - zastenja sedam puta, lomeći rukama i bježeći na mostu kaoptica nad krvavim gnijezdom. Ne bijaše plivačica.I opazi njegovu majku, njene teške potkovane čizme, a majčine sive, ljubavlju zamagljeneoči zure u vodu onim tihim, jedinstvenim, od ljubavi nijemim seljačkim pogledom majčinim.- Naj prostiju, draga suseda! - rekne po domaću kroz plač lijepa kćerka komešova, a pijanikomešov kočijaš Miško, prešavši naskoro zatim preko mosta na kolima, ču tek kreketanježaba, cvrčanje popaca, i vidje tek zelenu zvijezdu Večernjaču nad gorom i crvenimlađ što zinu kao krvava rana na površini tihe i mirne dubljine.Savremenik, 1911.105