Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkeSAMOTNA NOĆSjednem u čamac, a bradati i mišičasti lađar otisne bez riječi od obale. San se hvata zelenihbrda i bujnih vinograda po kojima ruji rumeno grožđe kao plamen, bijelo gori kaoćilibar, a modro se crni kao tisuć stisnutih brojanica ispod jesenjeg lišća koje se napilokrvi sunčane. Iz neke pudare dopire smijeh, ječe gajde, jecaju dvogrle, cvili violina.Sunce zalazi, šumovita brda tonu u smaragdni san, zamiru zvuci daleke muzike, a riječnival, šušteći kao svila kake kneginje, niže oko vesla ritmove neke slatke i biserne pjesmice.Sa purpurne se vode stade pušiti mliječna para, a u tihoj i zelenoj dubini stade nicatidraguljno trunje, padajući sa neba vedroga, večernjega, zvjezdanoga. Gakanje, graktanje,hukanje - i pregršt ždralova, vrana, divljih pataka - šta li, mrvi se crnim mrvicama u ljubičastitrag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dansumornu, baršunastu noć. A nijeme, nepomične oči bradatog ribara kao da sanjaju otvorene,tražeći u vlažnim dubinama mjesečinaste dojke kojima će ih omamiti Loreley, strašnai strahovita povotkinja. Jer to je večernja Rajna, koja nas nosi vezući oko našeg veslasvileni đerdan biserne i sanjive bajke, to je slavna rijeka večernjeg Rembrandta van Rijna,kolijevka ponoćnika Beethovena.I nad večernjim vodama zabruje otajstveni zvuci Pozdravljenja, čemerni i blagdanski,talasajući se bolnom dušom kao ulje nad krvavom i dubokom ranom, a mjesec se dižekao zlatna, skrletna i blijeda monstrancija na nevidljivim svetiteljskim rukama. Bradati inijemi lađar povuče veslo, mičući pobožnim usnama, a barka se kretaše sama, kao da jevuku ova svečana i turobna večernja zvona, i plovi prema onoj na obali nagrešpanoj mrlji,prema nepoznatoj pobožnoj varoši koja se tavnim krovovima i tornjevima nakostriješilakao kreste pijetlova. I kada stigoh do ona dva tornja ogromne katedrale što stoje kaodva noćobdije u kamenitim čipkama pored ogromnog, bogatog kamenitog lijesa, i kročihna pusti bajir, ne bijaše mom vozaru ni traga. U barci ostade samo veslo i grdna kosa zakoju se mjesto trave zalijepilo nešto kao ljudskih vlasi...I stadoh lutati stojnim gradom strmih gotskih krovova i oštrih kućnih sljemena, lutatiuzanim i krivudastim uličicama punim zakutaka, kamenitih trijemova i kipova GospođeMarije pod kojima snivahu pogašena kandila u svježem cvijeću. Nigdje ni žive duše.Umrliku ni traga; ni pas da lane, ni zelenog mačijeg oka, ni mekanog šuma ćukovog krila;nema ni noćnih netopira ni lepirica - nigdje ni žive dušice, ni živa veska! Pogledam nasat gospodske vijećnice: stajaše. Nijemo kao u grobu, ni lahorka da trepne percem na nojevojperjanici mog širokog plemićkog šešira. Po pustim i golim, dobrim kamenom popločenimulicama vijaše se samo kao miris uvelog cvijeća, ugasnulih voštanica, rasplinulogtamjana.Hvala bogu, na nekom uglu eno tri čovjeka. Razbašili se na kamenitoj širokoj klupi, spustiliglave, kacige im zaklonile oči, a brade se raskošljale na širokim oklopima. Uhvatimjednoga za helebardu, i kada trgnuh da ga probudim, stražar se skotrlja na zemlju, okrenuvšina mjesec lice blijedo, nijemo - mrtvo...Potrčim u dvor i nađem se u visokoj, zlatnoj i mramornoj odaji. Pored gotskog prozorazamijetim mómu, tako u boga divnu i čarobnu, te mnijah da mi o njoj srebreno bajaše inijemo čaraše trak mjesečine koji se zakrvario, pozelenio i pomodrio, padajući kroz išaranastakla na njeno nebesko lice. Djevica bijaše u patricijskoj crnoj svili i baršunu, snjež-37