Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkesa. Ili kao dobar plivač vežem za noge žrvanj smrskam tanetom čelo u času padanja usamotnu, mutnu, duboku vodu.»Ispovijedajući se tebi, pobratime moj Lepoiću, pomišljam na onaj moj članak u Budućnostio izlišnosti i smiješnosti moderne ljubavi, o tome kako žena može tek ubiti i uništitičovjeka ekonomski nesamostalnog, te naš đak mora izbjegavati tu nesreću. Tko ljubi ženu,ne može ljubiti naroda. Tko radi za ženu, ne može raditi za sebe. Ljubav je danasluksus.»Htjedoh ubiti ljubav i ona eto ubi mene. Dok ti to pišem, gledam u ogledalu bijednika,blijedog i sentimentalnog, što se smije sam sebi, svojoj megalomaniji, svojim trulim i pokvarenimzubima, svojoj bobuljičavoj koži neslavne rase, sitnim i kao grašak zamusanimsvojim očima, svome debelom i kvaki sličnom nosu, mršavoj kosi, izbočenim vilicamavječnog đačkog pučkokuhinjaša, menzaša i gladnog pješaka na cestama u Italiji, Njemačkoj,Češkoj, Rusiji i Engleskoj, svojoj mršavoj bradici vječnog suplenta - -! Teret jeovo nadničarsko tijelo, teret je taj škorpionski mozak, teret je ta duša, skrpana tuđim mislimakao đački album poštanskim biljezima ili vulgarnim citatima, teret sam ja sebi, i tekakvi teret.«Komešova lijepa kći pogleda se u isto ogledalo, nađe da je obična, ružna i glupa u bljedoćisvog prekrasnog lica i sklopi krupne oči jer je obuze vrtoglavica. Dugo je tako sjedjelai čekala slušajući kako napolju još uvijek zvižde kosovi. Da je zateče u taj mah njenmentor, našao bi na njenim usnama smiješak kakvim se ženska usta kite tek jedared uživotu, a oko plave glave vidio bi aureolu kao nad dalekim, neznanim večernjim gradovima...Prenuvši se, napiše komešova lijepa kćerka:»Vi me slabo poznajete. Ja nisam demon, a Vi, gospodine profesore, niste strašilo. Ja ljubimovaj narod, posao i dužnost kao i Vi, a Vas volim više no Vi sami, i ne vidim u Vamaneprijatelja kao Vi u meni. Vas je nevolja učinila egoistom, pa se od plebejskog - oprostite,al tako je! - egoizma, od hrvatskog poznatog jala vračite kao Rusi altruističnim nekimfrazama. Ja nisam koketa i u Vašem tobože nakaznom habitusu vidim naš starinski običnivrč »srabljivac« s dušom finog starog hrvatskog vina. Nije lijepo što ste iskreniji s dalekimprijateljem no sa mnom koja Vas osvoji, izmoli od dragoga svoga tate. Zar se moželjubiti što se mrzi, i mrziti što se voli? Vaša sirota duša je bolesna i ja Vas - -«Komešova kćerka se zarumeni, zgnječi svoje pismo i baci u peć, uredi kosu, s bluze skinei baci na krevet divnu Niel-ružu, otkine s ružmarina na prozoru grančicu, turi je u njedrai pođe niz brdo na rječicu prema mlinu, jer se tamo Kipec obično kupaše ili hvataše kukcei leptire.Na prašnoj cesti po koja polagana seljačka kola sa sijenom. Pred gostionom na dugačkimkolima četa »Amerikanaca«, odjevenih građanski kao Slovenci. Opazivši komešovukćerku, prave glasne, surove dosjetke i pjevaju sramotnu pjesmu, donesenu iz vojske,uzajmljenu od Srijemaca i izobličenu u kajkavskim ustima. »Narod odgojen u dodiru samerikanizmom!« pomisli ogorčena kći komešova i prijeđe kroz kukuruz na poljsku stazu,umorna od silne zapare i uživajući prve večernje svježine. Čuju se trčke i prepelice.Nadesno siva Zagrebačka gora, pred očima modrina Prigorja, nalijevo začarani kutžumberačkog i kranjskog gorja u zlatnom sunčanom prasku i skrletu prvih agonija blagogpredvečerja.- Ide kći komešova! - dovikuju si žetelice u ruhu bijelom kao praznik, crvenom i modromkao pisanica, a gospodična mlati svojim štapom po korovu, gredući u bijelom odijelu,bijelim cipelama, bijelom širokom šeširu s bijelim perjem i bijelim svilenim vrpcama, sličnaživom bijelom lopoču i bijelom ljiljanu.103