Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkeočajno stisne rukama usta da ne primami zlotvora cvokotom, klepetom zubi i slukti kaouplašeno zeče. A zora pušta i pušta kroz pukotine od prozora svoje jatačko svjetlo. OdjedaredMarjanović o, teško njemu! - opazi. Opazi njega, čovjeka, zlikovca, ubicu. Gore,vrh sebe, u zraku, te visi kao vampir. Marjanović sklopi oči i ni dahnuti, jer se laki sobniuzduh pretvorio u hrid koja ga prikliještila - živa mrtvaca. Pritvori oči i odista: ravno iznadnjega čovjek, mučitelj, zvijer. Lice mu je sve žuće, sve jasnije. Vampirski je nepomično,a sa te blijede krpe prikivaju ga uz odar dva čavla, dva gvozdena nepomična oka.Marjanović gledaše i gledaše, čekaše i čekaše kao osuđenik što čeka posljednji udarac izavječnosti od sramotnog čekanja. I onaj gore jedva čeka i udara zubima kao gladan gavrangladnim kljunom. Jutarnje gmizavo svjetlo se pretvori u groznu ogromnu zmiju, kojaudari tvrdim, metalnim repom Marjanovića usred mozga, a njemu se smrzne na žutim,modrim, krvavim usnama:- Ja - Ja - Ja -III.Kada dođe drugi dan jutrom Orlović, nađe ga na krevetu kao lik od voska, žut i nepomičan.Posijedio kao starac. Izbuljene, krvave, staklene oči tek živu i zalijepiše se gore, uogledalo iznad sumnjivog hotelskog, razvratnog kreveta. Bolesnik ne prepozna Orlovića.Morahu ga odnijeti, jer bijaše gluh, slijep, nijem i nemoćan kao dijete prije rođenja.Predavši ga liječnicima, Orlović otputuje istog dana u Afriku, u rat, Burima.Nada, 1902; Umorne priče, 1909.93