Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš: Odabrane pripovijetkeUnukiću se učini da se malo zarumenila - onako kao što se ruji donja strana listića odžute teja-žute... I u taj čas zaboravi na sve, i sve mu potamni... Sunce kao da je spalo savedra neba, da sine u ovim crnim očima... Htio je da posegne rukom u džep i da joj dadeparče šećera za konja, ali nije mogao. A za grlo kao da mu se objesilo klatno najvećeg lipovačkogzvona...- Drž'te ga, gospodine Unukiću - reče ona odjedared i nasmiješi se. Kapetan je osinu čudnovatimpogledom...Sada Unukić više ništa nije vidio osim nje. - Go-spo-di-ne... Lie-be... Lie-be... Unukiću...drž'te... - zaori mu se u ušima. A ona ga pogledom siječe ravno u oči... Lice preko kojegaje sada pao refleks jasnozelene svile sa štita od sunca, nježno se osmijkuje, zubi se bijelekao alabastar, a usne se rumene kao turčinak...I konjanik se odjedared uspravi, trže konja prema strani gdje stajaše Dragica, saže se,ščepa ju desnicom za pojas od kože kao jastreb pile, baci je preda se, pusti uzde, obuhvatije, udari konjica mamuzama pa šibaj za tren oka nizbrdo... Gospođa N. pade komandantuu naručje, on ju odvede do klupe i predade tamo gospođi Langerici koja se zaplakalakao gradobitna godina, a komandant ode kriještati:- Dva osedlana konja! Brzo, naredniče, brzo!Začas ih izvedu, a kapetan se hitno izvinu i odjezdi sa narednikom u potoč za otmičarem.No hat nije zagrebao kroz selo nego je udario odmah nadesno niz lipovačko polje.- Ubit ću obješenjaka, ubit ću pustahiju! - jecaše znojni Vurštler von Vurštlingen, gledajući,kako uskoci jezde kroz visoko žito kao u čamcu po zelenu jezeru...A Unukić nije čuo ni gudnjave vjetra, ni soptanja hata, ni šušnjave klasja po konjskomtrbuhu, ni ćurlika prestrašenih prepelica. U silnom zadahu konjskog znoja osjećaše samojedva osjetljivi miris pupoljastog i zdravog ženskog tijela. Nju je samo gledao i udisao.Obujmio nježno obadvjema rukama pa je drži kao perce na širokim grudima. Vascijeloširoko i šarovito polje lipovačko iz njene je kose zamirisalo, i Unukić po vrhu cjelivašekudravu joj kosu, posmatrajući tu milu glavu i te mile pritvorene oči sa dugačkim trepavicama.A ona snažno - od straha, od čega li? - savila ruke oko njegova vrata i kradomljubi njegovu staru bluzu - od straha, od čega li...Kod lipovačkog zabrana stade hat usopljen i zapjenjen.Osjetiše hladno i vlažno šumsko disanje. Čuju gurikanje svinja, satirsko dudukanje svinjarevihgajdi, zviždanje drozdova i kosova, kukanje kukavica, kuckanje djetlića i tamburanjecvrčaka. Leptiri prše kao oživjelo šareno cvijeće. Kroz vrhove drevnih se hrastova,kroz lišće, tu zelenu šumsku kosu, igra i lomi svjetlost sunčana.Dragica otvori oči, nasmiješi se i ne reče ni riječi. Siđoše.Ona sjede na panj i reče:- A šta će biti sada? Bože, za cijelu ćete ovu budalaštinu morati samo vi da platite... Natebi će se slomiti kola, na tebi, Ivice!I pokri oči rukama.- Neka se slomi i lokomotiva, marim ja! A ostanem li samo živ, uzet ću ili tebe ili svoj život!- Ne boj se! Ja ću moliti za tebe. Ne može ti on ništa! Kako uopće smije da ti daje privatnakonja na dresiranje? Ako nećeš ti, tužit ću ga ja generalu!17