Hrvatski filmski ljetopis, broj 56 (2008) - Hrvatski filmski savez

hfl_56-q6.qxp 2008-12-18 15:22 Page 87
Hrvat. film. ljeto, Zagreb / god 14 (2008), br. 56, str. 85 do 92 Kukuljica, M.: Vrednovanje filmskoga gradiva
Mnogi su poku{ali te karakteristike tuma~iti mehanizmom
dje~jeg sna a drugi pak intelektualnom podsvije{}u, povezuju}i
to s temeljnim karakteristikama ljudskog tijela, pokretljivosti
o~iju, glave, sa ste~enim iskustvom, konvencijama i
formama filmske naracije. Filmski jezik i unutarnji sustav
mi{ljenja po njima neraskidivo su povezani. Postoji »kolektivna
podsvjesna misao«, zajedni~ki mehanizam tuma~enja
simbola, jer kako druga~ije protuma~iti da su simboli u
umjetni~kim djelima, pa i filmu, razumljivi bez obzira na zemlju
i rasu. Bez obzira na velike vremenske prekide u kontinuitetu
kulturne razmjene u, primjerice Kini5 ili Japanu, u
njima postoji ista recepcija mnogih umjetnosti od filmske do
klasi~ne glazbe. Ne mo`emo ustvrditi da u ovim slu~ajevima
postoji ste~eno iskustvo.
Henri Agel pak u raspravi Aktivnost ili pasivnost gledatelja
(1953), upozorava na kolektivnu pasivnost gledatelja i razlog
vidi u prirodi filmske umjetnosti. Da li je film »poetski
ha{i{«, kao {to bi rekao Charles Baudelaire? Da li arbitrarno
mo`emo ustvrditi postoji »istodobna istina« i za~udna prilagodljivost
reakcije publike?
Sa`etost, vremensko ograni~enje filmskog djela, fragmenti,
dokumentarnost, naslu}ivanje, nepredvidljivost, iznenadnost,
diskontinuitet prostora i vremena, raznovrsnost kadrova
i planova, kutovi gledanja, ritam, brze monta`ne izmjene
— pokazuju da publika brzo u~i i usvaja novine u filmskom
izrazu. Prema tome, otpala bi teorija Henri Bergsona, koji
govori kako film vodi »intelektualnoj sklerozi«.
Simboli~ni sloj filmskih slika tra`i stalnu mentalnu aktivnost,
te adaptabilnost ma{te gledatelja. Metafori~ko istra`ivanje
zahtjeva od gledatelja napor. U podsvijesti prosje~nog
gledatelja postoji otpor, opire se novom jeziku filma. Recepcija,
koja postaje trajnim interesom mnogih filmskih znanstvenih
propitivanja odnosi se i na druga umjetni~ka podru~ja
osim filma, ponajvi{e na podru~je knji`evnosti. Ostaje
upitnim kako je Umberto Eco uspio zainteresirati {iroki
gledateljski prosjek {irom svijeta za svoj povijesni roman Ime
ru`e. 6 Film, snimljen prema istoimenom romanu, privukao
je i pored atraktivnih gluma~kih imena osrednju pa`nju publike.
Film je reduciran, sadr`ajno izmijenjen i ogoljen s uobi~ajenim
holivudskim obrascem ustupka publici pa na kraju
filma umjesto da bude spaljena, mlada seljanka biva spa-
{ena.
Kad je o filmu rije~, prosje~ni gledatelji s velikim su pote{ko}ama
prihva}ali, u vrijeme nastanka, filmove Gra|anin
Kane Orsona Wellesa (1941) ili Pravilo igre Jeana Renoira
(1939), koji je bio zabranjen i od kritike potpuno odba~en,
da bi bio rehabilitiran 1952. u anketi ~asopisa Sight and Sound.
Intelektualni napor nu`an je za de{ifriranje poruka, sustava
znakova, razumijevanje mnogih filmova, posebice redatelja
izrazitog autorskog opredjeljenja, kao {to su Jean Luc
Godard (Ludi Pierrot), Louis Buñuel (Viridiana, Ljepotica
dana, Taj mra~ni predmet `udnje), Alain Resnais (Pro{le godine
u Marienbadu) ili Michelangelo Antonioni (Avantura,
No}, Pomr~ina ili Crvena pustinja). Ne ba{ jednostavan zadatak
za ljubitelje filma jest odgonetnuti pri~u, fabularni niz,
likovnu vrijednost, dublji smisao skriven iza odre|enih stilskih
figura, estetske vrijednosti scenarij, raspoznati funkciju
osvjetljenja, dekora, dijaloga, glazbe — na ukupno zna~enje
filmskog djela.
U svim tim nastojanjima iznala`enja sustava zna~enja filma,
krajem 1960-ih ~inilo se da je rje{enje prona{la semiologija,
znanost o zna~enju i to preko svojih najistaknutijih predstavnika
Christiana Metza i Rolanda Barthesa. Uvo|enje pojmova
kao {to su arbitrarne konvencije (govorni materijal filma),
vizualno zvu~ne poruke, simboli (asocijacije i stilske figure),
estetski vid poruke — struktura, pa razdioba na konvencionalnu
strukturu, prirodnu strukturu, umjetni~ku strukturu,
sinonimne i polisemi~ke, ~inilo se da }e dovesti do prepoznatljivog
i ~vrstog sustava.
Roland Barthes7 govori o op}im karakteristikama filmskog
znaka, specifi~nim karakteristikama filmskog ozna~avanja,
te filmskog ozna~enog. Zna~enjsku poruku {alje autor filma
putem sadr`aja i individualnog stila autora. Konvencionalni
znakovi su osnova retorike u filmu, individualni znaci ukazuju
na originalnost djela, ikoni~ki znakovi govore o kopiranju
stvarnosti, izvanjskog svijeta.
Ve} 1980-ih dolazi do potpunog napu{tanja semiologije filma
i ona slu`i u prosudbi filma i drugih umjetnosti samo kao
jedna od pomo}nih metoda. Mnogi znanstvenici upozoravali
su na filmske ~imbenike i izvanjski svijet. Prvi me|u njima
bio je Rudolf Arnheim, koji u svojoj knjizi Film kao umjetnost
(1932) uvodi po prvi put i sustavno razra|uje ~imbenike
sli~nosti filma i izvanjskog svijeta, te ~imbenike razlike te
temeljito razra|uje psihologiju percepcije. Poznati ma|arski
teoreti~ar Bela Balasz u kultnoj knjizi Filmska kultura
(1948) govori o specifi~nosti filmskog izra`avanja, oblicima
filmskog zapisa, jeziku filma, te filmu i kazali{tu. Marcel
Martin u knjizi Filmski jezik (1962) govori o oblicima filmskog
zapisa, a Jean Mitry u Estetici i psihologiji filma (I-IV,
1963-65) razla`e sve relevantne probleme filmske umjetnosti
od odnosa filma i drugih umjetnosti, filma i jezika, mon-
5 Pitanje na koje je te{ko dati jednostavan odgovor: za{to kineska mlade` nakon vi{e od 50 godina prekida kulturnog kontinuiteta s odu{evljenjem slu-
{a klasi~na djela svjetske glazbene ba{tine: Bacha, Beethovena, Mozarta? S istim odu{evljenjem gledaju filmske klasike. U kratkom vremenskom razdoblju
prihva}aju i nadokna|uju taj dugi vremenski i generacijski prekid. Da li mo`emo kao {to Rene Zazzo tvrdi, govoriti o refleksu »probu|ene misli«?
Intelektualna podsvijest postoji ali se i svijet misli i spoznaja, umjetnosti stalno i brzo mijenja. Danas smo svjedoci da su najve}i reproduktivni
umjetnici upravo iz Kine i Japana {to se mo`e re}i i za izuzetna filmska ostvarenja ovih velikih i u svijetu uva`enih kinematografija.
6 Za teoreti~are knji`evnosti ostaje »tajna« kako je prosje~ni ~itatelj prokr~io put kroz {umu latinskih citata, traktata o Srednjem vijeku, strukturu punu
simbola. Zasigurno zbivanje romana U ime ru`e uokvireno u sedam dana (sedam posebnih novela) prosje~ni ~itatelj ne prevodi na simboliku preuzetu
iz Biblije u kojoj Bog stvara svijet za sedam dana, kao ni na sugeriranu strukturu labavo povezanih zasebnih novela. Raspravu o poimanju vremena
u Srednjem vijeku (ritualno, mitsko, cikli~ko) i drugim smi{ljenim, zamkama koje je Umberto Eco kao vrstan poznavatelj Srednjeg vijeka i semiologije
uspio prezentirati ~itatelju u formi kriminalisti~kog romana, zapravo detekcijskog romana istrage, ostavljam prou~avateljima postmoderne knji`evnosti.
7 Roland Barthes, 1960, Problem zna~enja u filmu.
87
H R V A T S K I F I L M S K I L J E T O P I S 56/2008.