Hrvatski filmski ljetopis, broj 56 (2008) - Hrvatski filmski savez
Hrvatski filmski ljetopis, broj 56 (2008) - Hrvatski filmski savez
Hrvatski filmski ljetopis, broj 56 (2008) - Hrvatski filmski savez
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
hfl_<strong>56</strong>-q6.qxp <strong>2008</strong>-12-18 15:21 Page 22<br />
STUDIJE<br />
Svjetlana Sumpor<br />
Ironija u filmu<br />
Ironija kao diskurzivna strategija<br />
Ironiju se mo`e promatrati kao retori~ki trop, kao stav prema<br />
`ivotu i kao diskurzivnu strategiju. U studiji Irony’s Edge.<br />
The Theory and Politics of Irony Linda Hutcheon (1995) tretira<br />
ironiju kao diskurzivnu strategiju koja mo`e djelovati na<br />
razini jezika (verbalna ironija) ili forme (glazbena, vizualna,<br />
tekstualna). Hutcheon smatra da je ironija performativni doga|aj<br />
kojeg omogu}uje interakcija (kulturalnog) teksta, konteksta<br />
i interpretatora, i ponekad, ali ne uvijek, ironi~ara<br />
(1995: 11-12). Iz perspektive ironi~ara (enkodera), ironija je<br />
namjeran prijenos informacije i vrijednosnog stava koji je razli~it<br />
od onoga koji se eksplicitno predstavlja, no interpretator<br />
(dekoder) je onaj koji pridaje zna~enja i motive, te je stoga<br />
presudan da bi ironija bila prepoznata, odnosno da bi se<br />
dogodila. Kako se interpretacija uvijek odvija u odre|enoj<br />
situaciji i kontekstu, s odre|enom svrhom, i s odre|enim<br />
sredstvima, atribuiranje ironije uvijek uklju~uje semanti~ko i<br />
vrijednosno umetanje.<br />
Stvaranje zna~enja aktivnost je za koju je presudan kontekst.<br />
Zato je u bavljenju ironi~nim zna~enjem, smatra Hutcheon<br />
(1995: 13), potrebno napustiti tradicionalne semanti~ke<br />
koncepte i pozabaviti se pragmati~nom, odnosno dru{tvenom<br />
i komunikacijskom upotrebom jezika. Ironija se uvijek<br />
doga|a isklju~ivo kao dio procesa komunikacije. Ona nije<br />
stati~no retori~ko oru|e, nego se ostvaruje tek u odnosima<br />
razli~itih zna~enja, odnosima me|u ljudima i izjavama, a ponekad<br />
i me|u namjerama i interpretacijama.<br />
Ironija je relacijska, nastavlja autorica (1995: 12-13) jer operira<br />
ne samo izme|u zna~enja (izgovorenog, neizgovorenog)<br />
nego i izme|u ljudi (ironi~ara, interpretatora, meta). Ironi~no<br />
zna~enje nastaje kao posljedica odnosa, dinami~nog, performativnog<br />
povezivanja razli~itih proizvo|a~a zna~enja, ali<br />
i razli~itih zna~enja, da bi se stvorilo ne{to novo, s kriti~kom<br />
o{tricom ili prosudbom. Ironi~no zna~enje je ne{to nestalno,<br />
implicira simultano opa`anje postojanja vi{e zna~enja. Ne<br />
mo`e se svesti samo na neizgovoreno i suprotno od izgovorenog,<br />
na logi~ku kontradikciju i supstituciju zna~enja. Zapravo<br />
se doga|a u prostoru izme|u izgovorenog i neizgovorenog,<br />
odnosno u prostoru koji uklju~uje i izgovoreno i neizgovoreno,<br />
te nije tek neizgovoreno zna~enje, kao {to ni neizgovoreno<br />
nije uvijek tek inverzija ili suprotno od izgovorenog,<br />
ali je uvijek razli~ito i vi{e od izgovorenog. Strukturalisti~kim<br />
terminima re~eno, ironi~ni znak sastoji se od jednog<br />
ozna~itelja i dva razli~ita, ne nu`no suprotna ozna~ena. Iro-<br />
22<br />
nijom se podriva deklarirano zna~enje i uklanja semanti~ka<br />
sigurnost odnosa »jedan ozna~itelj — jedno ozna~eno«.<br />
Ironija rijetko podrazumijeva jednostavno dekodiranje obrnute<br />
poruke. Mnogo je ~e{}e rije~ o semanti~ki kompleksnom<br />
procesu povezivanja, razlikovanja i kombiniranja izgovorenog<br />
i neizgovorenog zna~enja, s nekom procjeniteljskom<br />
o{tricom.<br />
Kriti~ka o{trica ironije<br />
Iako se ironiju naj~e{}e definira kao govoriti jednu stvar, a<br />
misliti ne{to drugo, upravo je kriti~ka o{trica njena bitna<br />
osobina (Hutcheon, 1995: 37), koja je razlikuje od metafore<br />
i metonimije, inkongruencije i jukstapozicije, kao i od paradoksa.<br />
Ta kriti~ka o{trica sastoji se od aktivnog spoznavanja<br />
nesklada i inkongruencije i podrazumijeva atribuiranje<br />
procjeniteljskog, ~ak prosu|uju}eg stava, {to povla~i i emotivnu/afektivnu<br />
dimenziju. Bilo da je rije~ o podrugljivom<br />
diskreditiranju ili o distanciranoj ravnodu{nosti, ironija je<br />
uvijek aksiologijska, procjeniteljska, odnosno prenosi odre-<br />
|en stav ili emociju. [tovi{e, ~esto je se smatra »oru`jem poruge«,<br />
jo{ sna`nijim zbog neizravnosti.<br />
U antici se uz ironiju vezivala dvoli~nost, prijetvornost, ~ak<br />
»slabost karaktera«, dok se danas uz nju prete`ito ve`u sankcioniraju}i<br />
skepticizam kao taktika tuma~enja, satira kao<br />
motivacija, a agnosticizam i cinizam kao moralni stav. Njena<br />
indirektnost i kriti~ka o{trica ~ine je prikladnim modelom<br />
opozicije represivnim i prisilnim sustavima i uop}e autoritetima,<br />
no ~injenica je da ironija mo`e ispunjavati sasvim razli~ite<br />
funkcije, od osna`ivanja/poja~avanja prevladavaju}eg<br />
stajali{ta, kompliciranja i uslo`njavanja zna~enja, ludi~kog<br />
poigravanja, relativiziranja, distanciranja, provizornosti i demistificiranja,<br />
samoobrane, opozicije, okupljanja istomi{ljenika<br />
i napada na neistomi{ljenike.<br />
Razlog tome je {to je ironija uvijek kulturalno uvjetovana, te<br />
je zajedni~ki kontekst, koji stvaraju postoje}e zajednice, presudan<br />
za upotrebu i razumijevanje ironije.<br />
Ironijski markeri<br />
Participatorska priroda ironije podrazumijeva kulturalno<br />
uvrije`eno poznavanje pravila, konvencija, o~ekivanja koje<br />
se odvija u odre|enom kontekstu. Nu`no je dakle da postoji<br />
neka diskurzivna zajednica, te da kontekst i tekst signaliziraju<br />
ili provociraju mogu}nost postojanja ironije, nagla{ava<br />
Linda Hutcheon (1995: 143). U interpretaciji ironije, kon-<br />
H R V A T S K I F I L M S K I L J E T O P I S <strong>56</strong>/<strong>2008</strong>.<br />
UDK: 791.049.2
Change language