Hrvatski filmski ljetopis, broj 56 (2008) - Hrvatski filmski savez

hfl_56-q6.qxp 2008-12-18 15:22 Page 105
SNIMATELJSKI PRILOZI
Kre{imir Miki}
Portret snimatelja — Robby Müller
Snimanje, odnosno oblikovanje filmske slike u igranom filmu
vrlo je kompleksan posao, a danas mo`da iz razloga, kad
svi snimaju digitalnom tehnologijom, djelomice i podcijenjen.
Vi{e se govori i pi{e o onome {to je film preuzeo iz
drugih medija i umjetnosti, o naraciji, dramaturgiji i glumi.
Kao da se zapostavlja ono bitno vizualno, dakle filmska slika.
U povijesti filmske kritike i publicistike, rijetko }emo
na}i nekoga tko se bavi kritikom filmske slike. Po mom mi-
{ljenju nezamislivo je o tome malo ili ni{ta pisati, kad se film
primarno izra`ava slikom i zvukom. Slika mora biti po~etno
ishodi{te. Svi dojmovi o filmu, njegovo djelovanje na gledatelje
proizlazi iz filmske slike. U praksi se mo`e dogoditi da
se snimatelj kasnije izgubi u produkcijskoj hijerarhiji jer ~esto
se ~ini da je stvarala{tvo snimatelja nagla{eno funkcionalno
i podre|eno redateljskim `eljama i naputcima. Snimatelj
nudi, daje na raspolaganje svoju kreativnost, a netko
drugi }e time dopuniti svoj na~in izra`avanja i konkretizirati
ga u slikama koje stvara snimatelj. Snimatelj mora, ako `eli
opstati, prilagoditi svoj na~in snimanja, da ne ka`emo »stil«
zahtjevima redatelja ostaju}i pri tom vjeran onome {to Nestor
Almendros u svojoj knjizi A Man with a Camera (London,
1985) opisuje: »It is not ’our’ film but ’his’ film.«
I Robby Müller, snimatelj ~iji portret objavljujem, sigurno bi
potpisao to stajali{te jer i sam nagla{ava: »Svoju ulogu kao
snimatelj vidim u tome da donosim pri~e, da sudjelujem s redateljem
na realizaciji njegovih vizija, a ne mojih osobnih.«
Kad se pi{e i govori o doprinosu snimatelja u nekom filmu,
neprestano se mije{aju pojmovi tehnike, zanata i umjetnosti.
U {ali bi redatelj Ante Babaja govorio kako se snimatelj bavi
»{arafima«, ~emu je me|utim i on podlegao snimaju}i svoj
posljednji film (Dobro jutro, 2007) malom digitalnom kamerom,
te se tako osobno mogao uvjeriti koliko je ta tvrdnja
to~na. Autor ovog teksta je, pi{u}i brojne ~lanke o snimateljima
za Filmsku enciklopediju, ~esto i sam bio u dvojbi glede
odnosa tehni~kog i umjetni~kog doprinosa kad je rije~ o
profesiji snimatelja.
Kad se kod snimatelja spominje primjerice ekspresivna uporaba
boje u filmu postavlja se opravdano pitanje {to je zaista
bio njegov doprinos, a {to drugih suradnika, posebice redatelja?
Odgovori su ~esto te{ko provjerljivi, pa su stoga i dvojbeni,
no sre}om postoje situacije kad jedan te isti snimatelj
kasnije u filmu nekog drugog redatelja ponovno boju tretira
kao bitno izra`ajno sredstvo, {to onda ~ini ranije tvrdnje jasnijima.
Zar to nije i dilema oko odnosa Orsona Wellesa i
Robby Müller
Gregga Tolanda, odnosno primjene dubinskog kadra. Tko
}e prosuditi tko je za to zaslu`niji, Welles i njegov razbaru-
{eni redateljski stil ili Toland koji se na taj na~in snimateljski
izra`ava i u filmovima drugih redatelja, poput onih Williama
Wylera. Ako se pozna i njegova izra`ena sklonost prema tehnici
(izum blimpa, snimanje na visokoosjetljivim materijalima,
konstrukcija posebnih objektiva i dr.) i snimanju pri
kontrastnom svjetlu, lak{e se mo`e donijeti sud i o njegovu
snimateljskom stilu u filmu Gra|anin Kane (1941).
Rad snimatelja u pojedinom filmu najlak{e bi mogli usporediti
s radom glumca. Naime, oni moraju za svaki pojedini
film prilagoditi svoje tehni~ke i kreativne sposobnosti.
Gluma i snimateljstvo spadaju u interpretativne umjetnosti
dok su re`iranje kao i pisanje scenarija vi{e ~isto stvarala{-
105
H R V A T S K I F I L M S K I L J E T O P I S 56/2008.
UDK: 778.53-051Müller, R.