Hrvatski filmski ljetopis, broj 56 (2008) - Hrvatski filmski savez

hfl_56-q6.qxp 2008-12-18 15:22 Page 129
Hrvat. film. ljeto, Zagreb / god 14 (2008), br. 56, str. 127 do 131 Ko{uti}, K.: Ljuti art na ljutu ranu
osim pukoga ~injenja razlike. Da pojasnim: u klasi~nom se
narativnom filmu pripovjednim motivima uobli~ava pripovjedni
smjer, stvara se dakle zaplet; to zapletanje dovodi do
sukoba, koji mo`e biti du{evan, pridu{en i stati~an, ali i tjelesan,
bu~an i dinami~an; ovaj je potonji recimo ishodi{te
akcijskoga filma, dok je prvi va`an za klasi~nu filmsku dramu.
U tako }e se sazdanim djelima na pripovjednome vrhuncu
zbiti odre|eni pomak, koji }e nas ubrzo uputiti na rasplet,
na razrje{enje sukoba. No dramski sukob nije u umjetnosti
tek sukoba radi, on je oduvijek postojao zbog toga, da bi
nam kaziva~ lak{e prenio svoju poruku. ^esto nam on ocrtava
i va`ne karakteristike junakove te pomnije oslikava njegovu
li~nost. Danas, kao da je ta veza i njezina povratna
sprega manje va`na. Suvremeni nam akcijski filmovi uglavnom
manje dra`e vijuge mo`dane, a vi{e receptore adrenalinske.
No {to nam zapravo kazuju i mnogi od takozvanih
suvremenih umjetni~kih filmova? Ako je modernisti~ko naru{avanje
ustaljenih pripovjednih pravila imalo ve} u samoj
svojoj sr`i izricanje neke nove poruke na~elom opozicije, danas
je puko opona{anje takvih postupaka proma{ilo svoj cilj
i izgubilo svrhu. Na filmskim je festivalima mogu}e vidjeti
prili~an broj filmova, koji u nekom svom dijelu opona{aju
modernisti~ku filmsku revoluciju 1960-tih. Ako je pri svakome
pomaku ustaljenih filmskih obrazaca poruka sadr`ana
ve} u samom tom pomicanju, {to se doga|a kada novina postane
tradicija? Kada filmski revolucionari zasjednu na stare
stolce novoga kanona? Ne potire li se time sama bit revolucionarne
geste? Ne preostaje li nam tada jedino i samo odabrani
postupak, kojim upu}ujemo na `eljeni sadr`aj? ^isti
postupak, koji je li{en svoga prekretni~koga konteksta?
Placebo efekt
Na ovogodi{njem smo izdanju Zagreb Film Festivala tako
mogli vidjeti iranski film Njih trojica (An seh, Naghi Nemati,
2007). U njemu pratimo tri iranska vojnika, prvo na vojnoj
vje`bi unutar ve}e grupe vojnika, a po{to dezertiraju
samo njih trojicu. Zima je. Mjesto je doga|anja neodre|eni
zaba~eni kraj snijegom pokrivenih nizinskih iranskih pustopoljina.
Dezerteri se na koncu smrznu. U filmu gotovo da
nema doga|anja, a ono {to se doga|a u ve}oj mjeri ne privla~i
gledateljsku pa`nju. Dijalozi tako|er ne stvaraju napetost.
Ali nisam opazio, da nam ne{to va`no ni ugo|aj snje`noga
krajolika kazuje. Sve da i jest rije~ o simbolici egzistencijalne
praznine, koja bi se podudarala s nedogledno{}u
snje`ne pusto{i, {to se prvo nadaje kao tuma~enje — {to
}emo s time? Za{to se likovi tako osje}aju, ako se uop}e tako
osje}aju? [to ih je nagnalo da dezertiraju u situaciji gdje je
krajnji ishod mogao biti samo smrt? To su pitanja koja redatelja
ovoga filma o~ito ne zanimaju. [to ga ustvari zanima,
doku~io nisam. Mo`e biti i da sam {togod propustio opaziti,
no ako i jesam, to nije opravdanje za dosadu koju film
pru`a. Poslije filma nisam mogao ne ~uti boja`ljive iskaze
gledatelja, koji su upravo tu ~injenicu potiho izgovarali, kao
da je to ne{to {to nije pristojno re}i, ili kao da se srame svoga
dojma. Za{to je takav film dobio Specijalno priznanje `irija
na Me|unarodnome filmskome festivalu u Bangkoku,
zbilja ne znam. I turski film Moj Marlon i Brando (Gitmek,
Hüseyin Karabey, 2008) okitio se prije dolaska u Zagreb tri-
ma nagradama: na filmskome festivalu u Jeruzalemu dobio
je nagradu me|unarodne udruge filmskih kriti~ara FIPRES-
CI, u Sarajevu je glavna glumica u filmu Ayça Damgaci osvojila
nagradu kao najbolja glumica, dok je na filmskome festivalu
u Tribeci redatelj nagra|en kao najbolji novi narativni
filma{. Ayça tuma~i tursku glumicu zaljubljenu u kurdskoga
glumca Hamu Alija, kojega je upoznala na snimanju filma.
On `ivi u sjevernome Iraku. Amerikanci upravo kre}u sru{iti
re`im Saddama Husseina. Prometne su veze ote`ane. No
Ayça svejedno nastoji do}i do svoga dragoga. Mogao je to
biti film o odnosu Turaka spram kurdske manjine ili kritika
motiva za rat u Iraku, osvjetljavanje turskoga nacionalizma
ili zapadnoga imperijalizma. Ili je mogao jednostavno biti
dobra ljubavna pripovijest. Umjesto toga, dobar dio filma
slu`i samo tomu, kako bi se isticala zatucanost Iranaca i Irana,
u koji je Ayça otputovala, jer je trebalo da se sa ljubljenim
tamo sastane. To nije ni politi~ki film o suvremenome
dru{tvu niti ljubavni film o `udnji, `elji, vjernosti, istrajnosti
i ku{njama, sre}i ili nesre}i ljubavni~koj. Na kraju je ostalo
jedino, da se dvoumimo oko svr{etka filma, koji se mo`e
protuma~iti dvojako: Hamu su Alija ubili iranski grani~ari,
ili: Hamu je Ali prevarant te nikada nije ni mislio ozbiljno s
nesretnom Ayçom. Drugo je tuma~enje privla~nije, no ipak
ne mo`e izvu}i film iz banalnosti. Banalan je i hongkon{ki
film Bubnjar (The Drummer, Kenneth Bi, 2007), koji je svojevrsna
kombinacija `anrovskoga kriminalisti~koga filma i
filozofskih pretenzija svojstvenih tako zvanom umjetni~kom
filmu. No na`alost on ne ostavlja dojmljiv trag ni na prvom
ni na drugom polju. Film je mo`da najlak{e opisati kao mje-
{avinu, u kojoj dvije tre}ine zaprema akci} sa Stevenom Segalom,
u kojem Stevena Segala nema, dok jednu tre}inu kao
da je re`irao Kim Ki-duk daju}i upute mobitelom s godi{njega
odmora. Od hongkon{ke smo kinematografije navikli na
puno, puno bolje. No ako bi sada tkogod pomislio, da taj
film sigurno onda nigdje nije dobio neku festivalsku nagradu,
prevario bi se: dobio je onu glavnu na filmskome festivalu
Zlatni konj u Taipeiju. Filmovi, koji su mjestimice ispali
simpati~ni, no u cjelini opet ni{ta osobito, jesu: Ljubav i
drugi zlo~ini (2008) srpskoga redatelja Stefana Arsenijevi}a
te belgijski Moskva, Belgija (Aanrijding in Moscou, 2008) flamanskoga
redatelja Christophea Van Rompaeya. Oba su na
svoj na~in pomaknuti ljubi}i, prvi s elementima kriminalisti~koga
filma, a drugi komedije. U oba filma glavne uloge
tuma~e `ene. U prvom Anica Dobra glumi `enu Anicu u ~etrdesetim
godinama, udanu za mjesnoga reketara, koji u kriminalnome
miljeu o~ito nije naro~ito va`an, budu}i da reketari
vlasnike ubogih uli~nih limenih trgovinica i kvartovsku
videoteku s pornofilmovima. U Anicu se zaljubljuje mladi
pomo}nik njezina mu`a, spram kojega ni ona nije ravnodu{na.
Film je vi{e poetski nego kriminalisti~ki, vi{e liri~an nego
naturalisti~an, i to mu daje odre|eni {arm, koji je ipak nedovoljan
da bi ga izuzeo iz festivalskoga prosjeka. Moskva, Belgija
je pak tipi~ni festivalski mamac za publiku, koji se u svojoj
kli{eiziranosti i zamamljivosti ne razlikuje puno od hollywoodskih
romanti~nih komedijica. Jedina je razlika u tome
{to glavna junakinja nije mlada i nije osobito lijepa. No karakterizacija
je tako|er crno-bijela, a motivacija likova takva
129
H R V A T S K I F I L M S K I L J E T O P I S 56/2008.