Hrvatski filmski ljetopis, broj 56 (2008) - Hrvatski filmski savez

hfl_56-q6.qxp 2008-12-18 15:21 Page 23
Hrvat. film. ljeto, Zagreb / god 14 (2008), br. 56, str. 22 do 28 Sumpor, S.: Ironija u filmu
tekst ~ine okolnosti ili situacija izri~aja, cjelina teksta izri~aja,
i relevantni intertekstovi. Kontekst je i sam konstruiran
pomo}u interpretativnih procedura, koje je formiralo na{e
prethodno iskustvo interpretiranja tekstova i konteksta.
[to je ve}a prihva}enost signaliziraju}ih konvencija, ve}a je
i vjerojatnost da }e namjerna ironija i biti interpretirana kao
ironija. No, ~ak i oni signali koji su op}eprihva}eni kao ironijski
(podrugljivi ton, pretjerivanje) dru{tveno su i kulturalno
uvjetovani. U teorijama ironije, zapa`a Hutcheon (1995:
151), postoje velika neslaganja oko potrebe za ironijskim
markerima, njihova postojanja i njihove prirode. Anti~ki retori~ar
Kvintilijan savjetovao je da se obrati pozornost na
govorni~ku izvedbu, karakter govornika i prirodu same
teme: ukoliko se ne{to od toga ne sla`e s izgovorenim rije~ima,
to je siguran signal da je govornikova namjera druga~ija
od onoga {to tvrdi. Od suvremenih teoreti~ara, Wayne
Booth predlo`io je pet markera: direktne naznake ili upozorenja
samog autora (naslovi, epigrafi, izjave), kr{enje op}eprihva}enog
znanja (namjerne pogre{ke u ~injenicama ili
prosudbama), kontradikcije unutar djela (»unutarnja poni-
{tenja«), srazovi u stilu, neuskla|ena uvjerenja (interpretatora
i autora). No, markeri ironije ~esto ostaju nezapa`eni jer
postoji jaka tendencija da se pri upotrebi ironije upotrijebi
{to manje i {to je mogu}e suptilnijih signala. [tovi{e, najbolje
su ironije najmanje eksplicitne, s velikim rizikom nerazumijevanja
i pogre{nog razumijevanja. Ironija ne smije sadr-
`avati previ{e markera jer je njena retori~ka bit, kao i njena
o{trica, u indirektnosti. Zato kontekst i diskurzivna zajednica
imaju va`no mjesto u razumijevanju ironije. Sa svim duga~kim
popisima ironijskih tehnika i strategija, retori~kih figura
i gesti, i tipova uru{avateljskih faktora u ~inu izlaganja,
problem je u tome {to ne ozna~uju nu`no ironiju u svakom
kontekstu. ^injenica je da su markeri pragmati~ki elementi
te poprimaju karakter ironijskih oznaka samo unutar komunikacijskog
okvira specifi~nog za odre|eni komunikacijski
~in; nema »apsolutnog kriterija«.
Hutcheon smatra da nije toliko va`no razlikovati vrste signala,
koliko funkcije koje oni mogu imati (1995: 154). Postoje
»upozoravaju}i signali«, koji imaju »metaironijsku«
funkciju. Metaironijski signali ne konstituiraju toliko ironiju
koliko signaliziraju mogu}nost ironijske atribucije. Verbalna
ironija je jedina retori~ka figura koja ima paralingvisti~ke
markere, koji funkcioniraju metaironijski: gestualne
(podizanje obrve, grimase), glasovne (pro~i{}avanje grla,
promjena registra glasa, brzine govora, nagla{avanje neke rije~i,
intonacija), grafi~ke (znakovi interpunkcije, tipografija).
Postoje i »strukturiraju}i signali«, koji ne vode direktno
do »rekonstrukcije« latentnog, suprotnog ili pravog zna~enja,
ali grade podlogu za ironi~no zna~enje. Kategorije signala
koji funkcioniraju strukturalno su: promjene registra,
pretjerivanje, nedore~enost, kontradikcija, inkongruentnost,
doslovnost, simplifikacija, ponavljanje, aluzija. Vizualne i
auditivne umjetnosti imaju ograni~enija sredstva i mogu}nosti
sugeriranja konteksta nego verbalne, zato se obilno koriste
citatima kad `ele posti}i ironiju, te citati u tim medijima
~esto imaju i metaironijsku i strukturiraju}u funkciju.
Vrste ironije
John Harrington u studiji The Rhetoric of Film (1973: 146)
iznosi zapa`anje da se ironija u filmu mo`e pojaviti ako filmski
stvaratelj svoje ideje izra`ava slikama koje sugeriraju suprotno
od onoga {to mu je namjera, ali da film naj~e{}e posti`e
ironiju suprotstavljanjem vizualnog i auditivnog. O~ito
je da Harrington na taj na~in zapravo razlikuje namjernu i
nenamjernu ironiju. U daljnjem tekstu navodi dva mogu}a
tipa ironije u filmu: retori~ku i dramatsku. Retori~ka bi se
odnosila na stavove i namjere suprotne od onih koji su doslovno
izra`eni, u kojem slu~aju bi filmski stvaratelj nastojao
potaknuti gledatelja da reagira protiv povr{inske poruke
filma. Dramatska ironija, prema Harringtonu, nastaje kad
rije~i ili postupci lika imaju zna~enje koje on sam ne zamje-
}uje, ali zamje}uje ih gledatelj filma.
Od sli~nih pretpostavki polazi i Raymond W. Gibbs, Jr., koji
u The Poetics of Mind (1994) isti~e korisnost razlikovanja
verbalne i situacijske ironije (1994: 362-365). Pod verbalnom
podrazumijeva svjesnu i namjernu upotrebu tehnike od
strane neke osobe, a pod situacijskom opa`anje ironi~ne prirode
nekih doga|aja. Pritom i verbalna i situacijska ironija
podrazumijeva su~eljavanje ili jukstapoziciju inkompatibilnosti,
s tom razlikom da je situacijska ironija nenamjerna.
Verbalnu i situacijsku ironiju povezuje to da svjesna upotreba
verbalne ironije odra`ava konceptualizaciju situacija kao
ironi~nih, konceptualizaciju nesklada odre|enih o~ekivanja
i stvarnosti, smatra Gibbs. Ta svijest o neskladu upu}uje da
ironija nije tek stvar retorike ili jezika nego fundamentalna/temeljna
figura poetike uma. Mi konceptualiziramo doga|aje,
iskustva i same sebe kao ironi~ne, i taj figurativan na-
~in mi{ljenja odra`ava se i u na{em jeziku.
I Gibbs govori o dramatskoj ironiji (ibid.), odnosno o slu~aju
kad rije~i koje lik izgovara imaju druga~ije zna~enje za publiku,
zna~enje kojega doti~ni lik nije svjestan. Smatra da je
to kompleksna vrsta ironije, koja sadr`ava i verbalne i situacijske
elemente. Gibbs uo~ava da se dramatska ironija zasniva
na pretpostavkama da publika zna vi{e nego protagonist,
da lik reagira na na~in suprotan prikladnom ili mudrom, da
su likovi ili situacije kontrastirani radi ironijskih efekata kao
{to su parodija, satira ili tragedija, te da je vrlo nagla{en kontrast
izme|u onoga kako lik shva}a svoju situaciju ili djelovanje
i onoga kako ga drama (ili roman, ili film) pokazuje.
Smatra da gotovo sve komedije sadr`e ironiju u nekom obliku.
Razmatraju}i psiholo{ke preduvjete za razvoj ironijskog stava,
Gibbs zaklju~uje da autorefleksivnost ~esto navodi pojedince
da razviju ironijski stav ili ironijsku distancu spram
svog svakodnevnog `ivota (1994: 367). Tjeskobno samopromatranje
ne samo da slu`i regulaciji informacija koje }e
se komunicirati prema drugima, nego i stvara ironijsku distancu
prema svakodnevnoj rutini. Ruganje vlastitoj poziciji u
`ivotu, zauzimanje cini~nog stava prema besmislenim dru{tvenim
rutinama na koje smo prisiljeni, ~ini nas manje ranjivim
pod pritiscima tih situacija. Demistificiranjem `ivota,
ironija nam poma`e posti}i dojam da smo se uzdigli iznad `ivotnih
apsurda.
23
H R V A T S K I F I L M S K I L J E T O P I S 56/2008.