Hrvatski filmski ljetopis, broj 56 (2008) - Hrvatski filmski savez

hfl_56-q6.qxp 2008-12-18 15:21 Page 31
Hrvat. film. ljeto, Zagreb / god 14 (2008), br. 56, str. 29 do 36 Vrban~i}, M.: Kulturni ratovi oko Aliena: problem interpretacije ~udovi{ta u postmodernizmu
onoga {to je dano na iluziju i zbilju. U Platonovoj alegoriji
zatvorenici u pe}ini pate od halucinacije, oni su svojevrsni
prvi, arhetipski filmski gledatelji, njihovo je iskustvo gotovo
istovrsno do`ivljaju gledanja filma: zatvorenici kao gledatelji
sjede u polutami, primireni, op~injeni iluzijom i iako okovani
oni se ne `ele osloboditi lanaca, izme|u ostalog zbog
toga {to je njihovo tijelo u polo`aju sanja~a. Filmska projekcija
i zbir osamljenih sanja~a (publike) ukazuje na neizostavnu
paralelu izme|u sna i filma koja nas nagoni da se pitamo
{to je to ne{to u snu {to nas privla~i, zbog ~ega smo skloni
sanjati, kao da se nalazimo u feti{isti~koj op~injenosti filmom.
Jean-Louis Baudry zato upozorava da alegorija pe}ine,
izme|u ostalog, otkriva zatomljenu `elju za filmskim
iskustvom, za u`ivanjem u ~aroliji pokretnih slika i prije
nego {to je filmska tehnologija otkrivena: alegorija pe}ine
ozna~ava `elju za filmom, `elju za savr{enom iluzijom zbilje.
Kao takva, ona s druge strane odgovora Freudovoj topografiji
psihe: veza izme|u `elje i zadovoljstva, `elja za odre|enim
tipom zadovoljstva i prije nego {to je ma{ina za proizvodnju
halucinacije izumljena ili i prije nego {to postoji
osvije{tena potreba za filmom. Otkad postojimo, postoji u
nama praznina koju `elimo zadovoljiti, pukotina, nedostatak
koji, gonjeni nagonima, `elimo ispuniti raznim, mutnim
osje}ajima ugode preko hrane, pi}a, seksualnog zadovoljstva
do ugodne slike svijeta. A najlak{e je zadovoljiti potrebe u
snovima. Snovi nas, po Freudu, ~uvaju, brane od neugode,
ali isto tako »ispunjavaju« `elje; san je svojevrsna regresija,
temporalna i libidalna: u arhai~nom stanju narcisoidni spava~
uvijek igra glavnu ulogu, uvijek je glavni heroj ili heroina.
U snu, naizgled, nema mjesta za dragovoljno prizivanje
~udovi{ta, ali ona se ipak pojavljuju.
Gdje se alien/tu|inac nalazi u topografiji psihe, ako uop}e
ima mjesta za njega? Baudry ukazuje na paralelu izme|u
filmskog aparata i topografije psihe od Freuda do Lacana,
svojevrsne topi~nosti nesvjesnosti od predsvjesnog, nesvjesnog
do svjesnog, kroz razne pragove i faze. Kao {to u odre-
|enim fazama nesvjesnog dolazi do isprepletanja pri~ina i
zbilje, tj. halucinatornog zadovoljenja nagona i `elja, tako je
mogu}e zamisliti savr{eni filmski aparat koji bi odgovarao
tom iskonskom nagonu. Drugim rije~ima, postoji podru~je
gdje se `elje automatski zadovoljavaju — biti savr{ena ma{ina
za simulacije u tehnolo{kom je smislu budu}nost filma.
Ve} trodimenzionalni film u tolikoj mjeri buni na{a osjetila
da mije{amo unutarnje i izvanjsko, tj. na{a osjetila mije{aju
predod`bu stvarnosti sa samom stvarno{}u. Zna~i ono {to je
izvanjsko, »objektivno«, predmnijeva se kao unutarnje, do-
`ivljeno, tj. nema vi{e razlike. To stanje koje zalazi u same
korijene filmske iluzije gdje se obrisi filmskoga aparata gube,
sli~no je Lacanovu konceptu Stvari, das Ding. 2 Prije svega,
Stvar se za Lacana ne mo`e opisati, izdvojiti, klasificirati, jezi~no
izraziti, ona je neizreciva, na granici misti~nog iskustva,
neuhvatljiva, a ipak postoji. Drugim rije~ima ona je
izvan simboli~nog sustava, jezika, znanosti, a ipak se ne
mo`e do kraja potisnuti. Stvar nije mrtav objekt nego ne{to
{to nas pro`ima nemjerljivim zadovoljstvom, sladostra{}em,
ekstazom, uvijek se pojavljuje u patvorenim, druk~ijim oblicima.
U samoj Stvari filmska iluzija i iluzija zbilje se ne razlikuju.
Stoga mo`emo re}i da korijeni filmske iluzije ukazuju
na arhai~nu formu `elje koja oprostoruje i omogu}uje svaku
pojedina~nu `elju, koja ispra`njuju}i zapravo ispunjava.
Ukoliko ~itamo film Alien kroz Lacanovu prizmu Stvari,
sama op~injenost filmom kao feti{om postaje sve vidljivija:
korijeni filmske iluzije u Stvari poni{tavaju razliku izme|u
pri~ina i zbilje. Zato je za @i`eka 3 Alien primarna i najbolja
ilustracija Lacanova koncepta das Ding; on je primarno ~udovi{te
ili egzemplarna postmoderna stvar kojom vrve popularna
kultura i film. Stvar putem stvora, ~udovi{ta, rastvara
osje}aj stvarnosti, onezbiljuje zbilju u zbiljskom (Realnom),
te kao takva izaziva gomilu interpretacija. No prije
nego {to prije|emo na skiciranje pojedinih pristupa i analiza
aliena, va`no je postaviti pitanje na koji na~in su korijeni
filmske iluzije vezani uz prapo~etke mi{ljenja i nije li ne{to u
toj svezi {to pobu|uje `elju za tuma~enjem aliena? Ili, drugim
rije~ima, je li mogu}e gledati ili misliti potpuno objektivno,
je li zapravo mno{tvo tuma~enja naznaka nemogu}nosti
ili nesposobnosti da se zauzme ta objektivna pozicija?
Stvar koja misli
Obi~no smo mi ti koji mislimo; sama pomisao da ne{to neljudsko
mo`e isto tako misliti ispunjava nas u`asom, ali, isto
tako, nelagoda izvire iz ~injenice da mi{ljenje proizlazi iz tog
u`asa. Nasuprot u`asu da nas ne{to po`dere, da postajemo
meso za aliena/tu|inca, samo ~udovi{te utjelovljuje prvi srh
misli, prvo postojanje misli. Zato se @i`ek kroz cijeli svoj
opus neprestano vra}a Lacanovu konceptu Stvari (das Ding,
the Thing), te u njegovoj interpretaciji film Alien utjelovljuje
temeljnu traumu dana{njeg postmodernog vremena. Sam
poster Aliena @i`ek tuma~i kroz svojevrsnu asimetriju: na lijevoj
strani metalno, slinavo stvorenje, ispunjeno samo jednom
`eljom — da `dere, a na drugoj strani lice koje se gubi
u u`asu, ali u svom tom gubljenju jo{ uvijek odr`ava tra~ak
pa`nje na samom stvoru. Za razliku od brojnih tuma~enja
zadojenih predmodernim, predprosvjetiteljskim mitovima,
@i`ek u tom trenutku prepoznavanja ~udovi{ta vidi same
znakove prosvjetiteljstva, te kasnije modernizma — jer onaj
koji misli nazire ponor misli. Naime, prosvjetiteljstvo i modernizam
poni{tavaju religijsku, mitologijsku, spiritualnu,
pa ~ak i kolektivnu pozadinu u koju bismo mogli ugnijezditi
na{e tuma~enje stvora, pa samim time i stabilizirati, u~vrstiti
polo`aj onoga koji po~inje misliti. Naravno, za Lacana
(i @i`eka) to je trenutak nastajanja, ra|anja modernoga cogita,
~istog cogita koji po~iva na Descartesovoj sumnji u sve
postoje}e, na paranoi~nom negiranju same zbilje do njene
sr`i ili do posljednje izvjesnosti, koja se pak ukotvljuje u samom
mi{ljenju.
Taj trenutak nastajanja modernog cogita utjelovljuje nastajanje
»ja« — da bi »ja« postalo »ja«, ono mora potisnuti sluzavo,
zastra{uju}e zadovoljstvo, zadovoljstvo koje nadolazi u
2 Jacques Lacan, 1986, The Ethics of Psychoanalysis 1959-1960: The Seminar of Jacques Lacan, Book VII, London: Routledge.
3 Slavoj @i`ek, 1993, Tarrying With the Negative: Kant, Hegel, and the Critique of Ideology, Duke University Press; @i`ek, 1993, »’The Thing That
Thinks’: The Kantian Background of the Noir Subject«, u: J. Copjec (ur.), Shades of Noir: A Reader. London: Verso, str. 199-227.
31
H R V A T S K I F I L M S K I L J E T O P I S 56/2008.