Hrvatski filmski ljetopis, broj 56 (2008) - Hrvatski filmski savez

hfl_56-q6.qxp 2008-12-18 15:22 Page 142
KINO LIKA
(Dalibor Matani}, 2008)
Vijest o hrvatskom filmu u kojem se
`ena {evi sa svinjom glasno je odjeknula
u medijskom prostoru, obilje`iv{i
vi{e od sveg ostalog hrvatsku filmsku
2008. Istupili su prvo aktivisti za ljudska
prava pokli~em protiv blasfemi~nog
prikazivanja `ene; reakcijom koja
bi najvjerojatnije izostala da se radilo o
sno{aju izme|u `ivotinje i ljudskog
mu`jaka u aktivnoj ulozi; zatim su uslijedili
protesti onih kojima je zasmetala
gor{ta~ka slika li~kog ~ovika op}enito.
Nedostajalo je samo da netko jo{ reagira
i na eksploataciju dje~je golotinje u
finalu filma... Tada redatelj amaterski
~ini faux pas i uzvra}a medijsku lopticu
predbacuju}i malogra|an{tinu onima
koji su se Kinom Lika dali isprovocirati.
Paradoksalno, predbacuju}i time
zapravo svima onima kojima je film namijenjen
— publici, gra|anima — zanemaruju}i
da se radi o, iako glasnoj,
tek izoliranoj reakciji manjine. Korespondiranje
intelektualnog nivoa s jedne
i druge strane postalo je, potpuno
nehotice, vi{e no indikativnim za vrednovanje
samog filma. Da ta pretpostavka
nije neutemeljena o~ituje se u sloganu
»O{ me jebat?« otisnutom na plakatu
filma. Ne `ele}i upasti u zamku (jer
tko reagira, automatski pove}ava o~ekivani
marketin{ki efekt) da provokativnom
smatram rije~ »jebat«, tvrdim
da je politika jeftinog {oka, koja je
amenovala odluku da se ba{ ta Olgina
re~enica (a ne neka druga) otisne na
plakatu, imbecilna taman toliko da u
medijskom prostoru premosti mentalnu
prazninu izme|u Afrike i paprike.
Zanemariti sve navedeno i pisati kritiku
o ovom (ili bilo kojem drugom) filmu
kao o zasebnom fenomenu zna~ilo
bi previdjeti njegovu kinematografi~nost,
izme|u ostalih elemenata koji je
odre|uju, njegovu neodvojivost od
142
Hrvat. film. ljeto, Zagreb / god 14 (2008), br. 56, str. 136 do 155 Novi filmovi – kinorepertoar
stvarnosnog konteksta, vremena i prostora
u kojem dolazi u kina te me|usobnu
uvjetovanost filma i publike. U
ovom slu~aju, zna~ilo bi previdjeti motiv
o fiktivnom, a zapravo skora{njem
referendumu o ulasku u Europsku uniju
kojim Kino Lika izri~ito odre|uje da
govori o hrvatskom ovdje i sada. Zna-
~ilo bi previdjeti ~injenicu da se redatelj
preko kontinuiranih autorskih komentara
protegnutih kroz ~itav film,
najistaknutijim obilje`jem svoje poetike,
nedvosmisleno poistovje}uje s instancom
pripovjeda~a unutarfilmskog
svijeta Kina Lika te u njega neizostavno
prenosi tu istu »politiku {oka«. Upravo
ta metafilmska prisutnost konkretne
redateljske persone u kona~nici je presudilo
ostvarenju koje je na prvi pogled
obe}avalo biti uspje{nom adaptacijom
literarnog predlo{ka.
Na inicijalnoj su dramatur{koj razini u
Kinu Lika vrlo spretno povezane pri~e
iz istoimene Karaka{eve zbirke, uz poneke
izmjene u odnosima i povijestima
likova te vremensko prebacivanje radnje
iz 1980-ih i 90-ih u blisku budu}nost.
Tri pri~e — Olga, Devet i Voda —
paralelno su isprepletene u tri glavne
narativne linije filma, svaku sa pripadaju}im
joj protagonistom: debelom i
frustriranom Olgom, dobrodu{nom lokalnom
nogometnom nadom Mikeom
i surovim sto~arom Josom. U sporednim
su se rukavcima na{li mu{karac iz
pri~e Kurva ~ije je re~enice preuzeo policajac,
svira~i Gli{o i Iguman iz Harmonike,
seoski doktor preuzet iz Harmonike
i Vode. Tako|er, Josin sin iz
Vode obuhvatio je i malog Elvisa kojeg
Iguman dovodi lije~niku u ogulinsku
bolnicu u Harmonici, a Olga i Mike
povezani su tako {to je on postao i
Mali Ma}a za kojim ona `udi u svojoj
pri~i. Jedini va`niji lik nastao tek u sce-
H R V A T S K I F I L M S K I L J E T O P I S 56/2008.
nariju bezimena je starica koja otvara i
zatvara film potragom za svojim davno
nestalim janjetom Dojom.
Opipljivi, nemilosrdni naturalizam
predlo{ka u filmskoj je verziji primjereno
ubla`en osigurav{i, barem u smislu
op}e atmosfere, uglavnom uvjerljivu
sliku li~kog sela u kojem se radnja odvija.
Osim tih glavnih elemenata knjige,
na filmski su jezik prili~no duhovito
prevedeni neki detalji pa tako Olga
umjesto Vajtina ljubi poster Gorana
Vi{nji}a, a umjesto u Frankurt ona po
ljubav iz novinskog oglasa odlazi u —
Minken. Na finalnoj pak razini, ve} ionako
sam po sebi dovoljno `ivopisan i
bogat palimpsest likova i njihovih me-
|usobno neraskidivih sudbina pokleknuo
je pod dodatnim slojevima nategnutih
zna~enjskih okvira na kojima
scenarij i re`ija inzistiraju.
Matani}evo umije}e da glumce vodi
kroz proces transformiranja u likove
nedvojbeno je, a u suvremenom doma-
}em filmu ~ak i natprosje~no. Potpomognut
dijalozima izravno preuzetim
iz knjige, on provodi sustavno smislenu
karakterizaciju nizanjem naoko neva`nih
sitnica kroz trajanje filma. Mikina
blaga retardacija, primjerice, nazna~ena
je smije{nom frizurom, igranjem sa
psi}ima kada treba biti na terenu, ~e{kanjem
po me|uno`ju. U slu~aju Olge
taj je postupak ne{to nagla{eniji. Ona
odmah na po~etku filma nespretnim
kretnjama ru{i stvari s police, veliku joj
stra`njicu kamera hvata u krupnom
planu, `dere je~menu ka{u kutlja~om
umjesto `licom. Tako|er, njihov je odnos
izgra|ivan sustavno. Na po~etku je
postavljen tako da je Mike objekt njezina
promatranja. On nju ne primje}uje
sve dok se ona ne upusti u akciju i
otvoreno ga pita za seks u, zapravo dirljivoj,
sceni gledateljima uni{tenoj pret-