feminizam_2_gesamt_v3

314
Neko je rekao feminizam?
početku bili u nužnoj vezi, a nisu to ni danas (nisu sve feminističke
grupe antimilitarističke, kao što ni sve antimilitarističke grupe nisu
feminističke). Izostanak nužne veze između ta dva pokreta zapravo
do-datno potcrtava društveni karakter sveta u kojem se čovek
kreće, a koji odražavaju feministički stavovi da se ženom ne rađa,
nego se ženom se postaje; da se feministkinjom ne rađa, nego se
feministkinjom postaje; i da se antimilitaristkinjom ne rađa, nego
se antimilitaristkinjom postaje.
Preplitanje feminizma i mirovnog aktivizma, upućivanje
feminističkih zahteva skupa sa zahtevom da se okonča neki rat,
često ne nailazi na prihvatanje u javnosti. Pa ipak
žene se ponajmanje moraju braniti zbog nametanja
feminističkih zahtjeva, jer im je rečeno da su u
igri ‘neodgodivi nacionalni ciljevi’. One naprotiv,
moraju ispitati kontekst i strukture koje omogućuju
militarizam. Feministička kritika militarizma trebala
bi isključiti esencijalističku kategoriju ‘miroljubivih
žena’. Nije dovoljno raditi sa i među ženama, čak i
kad se radi ‘o podjelama i premošćivanju podjela’.
Feministkinje moraju pokazati da je njihova briga o
smrti, zlostavljanju i nasilju šira od ‘ženskog pitanja’,
da se zapravo radi o ‘političkom pitanju’. Drugo,
feministkinje moraju učiniti maksimalan napor
u cilju postizanja političke moći kako bi mogle
postati dijelom svih službenih mirovnih procesa. I
na kraju, žene moraju zajedno poraditi na pisanju i
predstavljanju alternativnog, odrođenog mirovnog
plana, onog kojeg nisu osmislili vojnici, nego nesukobljene
žene, mirovnog plana u kojemu sigurnost
ne bi bila jedini, privilegirani cilj, nego onog koji bi
pokrivao i različite oblike nejednakosti: socijalne,
etničke, rodne, klasne i spolne orijentacije. 8
8. Žene i politika mira – prilozi ženskoj kulturi otpora, prir. Biljana Kašić, Centar za
ženski studij, Zagreb 1997, str. 63-74.