Znakovi vremena 6 - Ibn Sina

pozornost na “izopačenost” njegova učenja, pa je zaštita u “rezervat” ideje probudila u dan filozofije kod
Marxa, a ovu je Marx htio prevladati. Koliko je povijesno na vidjelu kriza mišljenja kao rezultat što se ono
u prosvjetiteljskom odličju orijentira iz subjectuma a ne iz iskustva svijeta koje nije smislom svojim
sadržano samo u imperiji subjecuma, toliko su poricatelji Marxa danas još “sposobni” da misle krizu
mišljenja, budući da nisu u okovima “kritike Postojećeg” budni su za “više” što je misli pripadajuće, toliko
su zagovornici zajedno sa Marxom u stupici “jednookog” vida svijeta pa su oni zapravo, poricatelji onog
što zagovaraju budući da je za–govor promašen uvjet za-misli. Utemeljenost refilozofiranja Marxove misli
stoga, može biti razumijevana iz horizonta svakidašnjice ne iz izolirana Marxova djela, a to znači “računrevociranje
na odgovornost za sve što je naravno Marxovom povijesnom zaslugom. Ako je njegova
kritička misao preuzela “skrb” o budućnosti čovjeka, a već diskreditirala filozofska pitanja o njemu, jer je
jasno šta je on, praktičko biće, onda je djelo filozofiji postalo upitnim baš po “neizvjesnosti” svake
“neupitnosti”. U čemu je razlog filozofskog interesovanja? Nije razlog što u djelu trebamo iznaći filozofiju
da bi se dignitet pitanja u djelu osigurao, i za suvremenost, ili pak da uslovimo da djelo nije filozofija pa
je, stoga, po svojoj antimetafizičnosti u dijalogu sa sadašnjicom. Refilozoficiranje Marxove misli
utemeljuje se iz svijeta koji tek samo ispostavlja račune učiniteljima sebe-zarobljeništva u slobodi od
Boga. Refiloziciranje Marxova djela nije njegovo opravdanje iz svoje filozofske struktuiranosti. Ono je
revociranje u novo prevrednovanje prevrednnovanja svih vrijednosti u kojem je Marx ničeanski učinitelj.
Rekli bi, riječ je o revociranju opasnosti istini emancipacije od metafizike i metafizici subjectuma. Kriza
mišljenja revocira protagoniste kritičkog mišljenja. Što filozofska pitanja bivaju “žešćim”, zlokobnije ih
dočekuje to što je “olahko” napušteno. Analogno Descartesu kod kojeg je izvjesnost me cogitare me
esse, Marxu je izvjesnost me agere=me esse. Ovo iskazuje da čovjek sebe utemeljuje mjerodavnim za sva
mjerila, unutar me agere=praksa je temelj utemeljenja znanja, istine, postojećeg. Odlučujemo se za
jedno rizično pitanje: da li je Marxovo učenje o otuđenju čovjeka i ona poznata preciziranja oblika
otuđenja, moguće držati konsekvencom Marxove kritičke misli “građanskog” društva ili pak sekvencom
koju je Marx vidio hegelovski “drugobitkom” ka rješenju unutar podruštvljenog čovječanstva, rješenja
koje dana znači da otuđenja nema ništa spram sebe drugo i drugačije pa ni samo nema negatino
vrijedonosno značenje – jer je riječ o prodruštvljenom čovječanstvu. Marx nije bio zaokupljen
problemom otuđenja iznutra, budući da ga je ograničio u prostor rada pa iz ovog prostora katkad
negativno izvodi otuđenje čovjeka od samog sebe, što upravo zbunjuje; zašto otuđenje od samog sebe
kad je čovjek slobodan po praksi i kad se emancipiraao od nebeskog. Nikakvo rješenje Marxova kritička
misao nije donijela ako se čovjek od sebe otuđuje. To stoji kod Marxa ali nije u konzistenciji sa zanosom
pronalaska što je to “opijum” i “otrežnjenja” u slobodi od dvostrukosti svijeta. Stoga se djelo u dijalogu sa
modernim svijetom i ne iscrpljuje u pojmovima otuđenje i revolucioniranje postojećeg. Djelo je izvornik
subjektivnosti kao prinicpa novovjekovlja pa, stoga, Marxova paradigma spoznaje predmeta je to što još
iz djela nije iscrpljeno. II Neutralizacija identiteta u opće priznatom modelu modernog kao identiteta
Hegelova reakcija na Kantovo sebe-ograničenje uma zadaćom filozofiji pristupa totalitetu polazište je
procesa protiv apsolutnog duha koji su poveli mladohegelovci. Sa njima, sa Marxom se društvo
predočava kao praksa u kojoj se utjelovljuje um. Posredovanje kao kvalitet prakse je konkretizacija ideala
prosvjetiteljstva da čovjek spram sebe nema nikakav autoritet. Čovjek po praksi uporište je Marxove
kritike metafizike. Spoznajući i djelujući subjekt (umski subjekt)utemeljuje odnos prema svijetu smisla
monopola spoznaje i prerade predmeta. Kognitivni odnos kao ekskluzivni odnos čovjeka prema svijetu,
praksa kao potvrđivanje istine i svrhe čovjekova orijentiranja u svijetu obilježavaju Marxovu kritiku da je