Znakovi vremena 6 - Ibn Sina

nedostatak”. Zato se ne radi o Marxovom negiranju Boga, što će postati identitet konkrenog,
socijalističkog partijskoog čovjeka. Religija se rastvara u svjetovni prostor a ovaj čisto prosvjetiteljski
mišljen, zbiljski svijet, zato što nije shvaćen kao njeno prirodno tlo, kamo ona pripada, oduzima joj
značenje. “Religija ne znači za nas više osnovu, nego samo još fenomen svjetovne ograničenosti. Stoga mi
objašnjavamo religioznu ograničenost slobodnih građana iz njihove svjetove ograničenosti. Mi ne
tvrdimo da oni moraju prevladati svoju religioznu ograničenost da bi prevladali svoju svjetovnu
ograničenost. Mi tvrdimo da će prevladati svoju religioznu ograničenost da bi prevladali svoju svjetovnu
ograničenost. Mi tvrdimo da će prevladati svoju religioznu ograničenost čim prevladaju svoju svjetovnu
ograničenost. Mi ne pretvaramo svjetovna pitanja u teološka. Mi rpetvaramo teološka pitanja u
svjetovna. Pošto je historija dosta dugo bila rastvarana u praznovjerja, mi praznovjerje rastvaramo u
historiji”. Svakako, Marx je ovu igru-odnos riješio “razborito” u sjedinjavanju političke emancipacije i
ljudske emancipacije, kako će se političko etablirati i koa ljudsko, sa zaključnim notama da se
protivrječnost države i religije, mišljenja kao pozitivno i negatino, rješava u emancipaciji pozitivnog od
negativnog. Političko, mišljeno sa Marxom znači emancipiranost a identitet čovjeka se iskazuje u
političkom određenju na pretpostavci da je država autoritet za kriterije emancipacije. Izvjesna rezerva
kod Marxa glede mogućnosti da država u potpunosti omogući emancipaciju smisla realnosti jednakosti
slobodna država-slobodan čovjek pretvara se neupitnost takve jednakosti pa individuum postaje
“konkretan” po “fikciji društvenost”. Pošto je Marxova kritička misao diskreditirala “nebesko carstvo”, s
jedne strane, u društvenoj praksi “svjetovnog svijeta” preostalo joj je iznaći uzroke i razloge održanja
svoje “kritičke supstancije”, s druge strane. +Revolucionisanje postojećeg i kritička svijest o otuđenju
čovjeka u radnika što je kod Marxa suština otuđenja u oblicima i odnosima rada ostaju razlogom da se
misao ima spram čega odnositi čisto slobodna u jednoj, zbiljskoj zbilji rada. Kritičkoj misli polje otuđenog
rada postaje predmetom analiza cjeline Marxova opusa. Ona to postaje noseći otvorenim pitanje da li se
spram predmeta može usnositi ukoliko je kod Marxa riječ o realizaciji filozofije”. Upravo, takovrsno
pitanje same mogućnosti Marxove misli kao “kriticizma” uzrokuje interpretativnu dilemu; da li odličje
Marxovog kriticizma da “u misaonu povijest” i u “povijesnu misao” ulazi a da nema svoju “poziciju”
negdje van djelatnosti kritike, već je “misao koja misli o krizi iz krize jednog povijesnog svijeta”, to odličje
znači ekskluzivno kritičku upotrebu uma što je oslobođen “balasta filozofije” ili valja poduzeti
refilozoficiranje Marxove misli, kako bi se u slučaju Marxa “antimetafizičkog mislioca” pokazalo da
filozofija nije bačena preko palube već da je njegova misao o “prekretanju filozofijskog sistema u sustavni
značaj suvremenog zbivanja sviejta filozofski, struktuirana. Mislimo iz ishodišta i definiranja Marxove
misli u interpretaciji mislioca V. Sutlića. Široko razgrtanje “stvari Marxove misli” kako je to bio sposoban
ovaj misaoni interpret, svagda “u sebi progonjen” da ga ne zadesi njeno zaključenje, makar je sama već
tonula u praksu socijalizma, otvara je za prihvaćanje mjesta koje je povijesno što je kritička spram
tradicije i što je trans-filozofijska spram zadatka za buduće. Kad ovaj interpretator piše da je Marxova
misoa kriticizam koji je filozofijski struktuiran ali da Marx nije nipošto “postulirao jednu nemetafizičku
filozofiju” razgrtanje “stvari Marxove misli” dosiže ne samo dileme ove misli, nego više, svijetli jedan od
povijesnih egzemplara dovršavanja kritičkog mišljenja u krizu mišljenja. Istina, mislilac kod koga smo učili
filozofiju, ovo razumijeva samokao casus mišljenja suvremenih građanskih orijentacije ali ne i u casus-
Marx, baš zato što ga refilozoficira u smislu transfilozofije kao “filozofijske strukture” Marxove misli.
Nekoć je, iz razloga prakticiranja Marxove misli, društveno uređenje socijalizam-komunizam, bilo
dobrodošlo da se “ideja” čuva “nevinom” spram zločina, što se Marx refilozoficirao da bi bila živa