Znakovi vremena 6 - Ibn Sina

identiteta. običaj spada u kolektivnu i narodnu svijest. To je ustaljen, dugotrajan način ponašanja koji se
za članove skupine smatra obvezatnim. Narod kaže: “Sve dja, običaja ne daj” ili “Bolje je da nestane selo,
nego običaj”. Neki običaj mogu biti karakteristični za pripadnike date nacije ili konfesije i time imaju
značenje na prostorima gdje žive pripadnici tih nacionalnih ili konfesionalnih jedinica (kao Slava kod Srba,
ili običaj katolika da se petkom uzdržavaju od jedenja mesa). U Starom zavjetu stoji da članovi skupine
zasnovane na zajedničkom podrijetlu imaju običaje. (Br. 35, 19) Bog može odrediti znak, simbol,
razlikovanja među narodom. Kod Židova taj znak saveza je obrezivanje (Post, 17,11): “Svako muško među
vama, kroz vaša pokoljenja, kada mu se navrši osam dana, neka bude obrezano” (Post 17,12).
Neobrezano muško treba udaljiti iz “svoga naroda” (Post 17,14). Obrezivanje je preduvjet za slavljenje
blagdana Pashe (Izl 12,48). 7. ODNOS NACIONALNOG I DRŽAVNOG IDENTITETA. Ni tu ne postoji neka
čarobna formula. Da nije nužno najprije izgraditi nacionalni, da bi se potom gradio državni, identitet
pokazuje primjer Francuske. Francuzi su 1989. goidne stvorili svjetovnu državu. Potom su gradili naciju
kao političku zajednicu. Suprotno od njih, Nijemci su postali narod prije nego što su se ujedinili u jednu
državu 1871. godine stvorili svjetovnu državu. Potom su gradili naciju kao političku zajednicu. Suprotno
od njih, Nijemci su postali narod prije nego što su se ujedinili u jednu državu 1871. godine. Kriterij za
ujedinjenje bio je etnička pripadnost. Dakle, historijske sudbine identiteta raznih naroda i njihovih država
su različite. 8. Problem identiteta kod MANJINA. Zahtjev za zaštitu manjina je važan moralni zahtjev. On
podrazumijeva da se jezične, vjerske, kulturne manjine svake države zaštite od pritisaka većine. Načelo
zaštite manjine svake države zaštite od pritisaka većine. Načelo zaštite manjina nije, doduše, lako
provesti. Ponekad se, od strane većine, manjinama ne priznaje njihovo pravo na vlastiti identitet
(nacionalni, konfesionalni) i ime. Tako Turska ne priznaje Kurde kao entičku skupinu. Francuski ne
priznaju status manjine Korzikancima, Bretancima i Baskezima. Njemačka vlada ne priznaje turskim
doseljenicima status etničke manjine jer, po njemačkim zakonima, manjinu mogu činiti državljani
(Njemačke) koji žive na nekom zasebnom području i slijede zasebne običaje (a ne oni koji žive disperzivno
po različitim gradovima). 9. Identitet i KONFLIKT. Svakoj skupini koja sudjeluje u konfliktu potrebna je
skupna solidarnost. Fizička različitost, različitost boje kože, različit nacionalni i religijski identitet mogu
pospješiti diskriminaciju, a time stvarati uvjete za sukob. Religijski identiteti mogu biti uzrokom mnogih
sukoba (nasilje između Pakistana i Indije nakon 1948. godine); sukob Hindusa i Sikha u Indiji; tenzije
između Hindusa i muslimana. Religijski identiteti mogu biti baze sukoba među neprijateljskim političkim
strankama koje se međusobno osporavaju. Ne smije se zaboraviti da politički i ekonomski interesi često
stoje iza skupina koje se identificiraju u sukobu kao religijske. U Sjevernoj Irskoj stranke se često
identificiraju (a i mi to prihvatamo) kao katoličke i protestantske. Čak i unutarreligijske različitosti mogu
dati osobit karakter sukobima koji se definiraju političkim terminima, kao rat između Iraka i Irana. I jedni i
drugi su muslimani, ali slijede različite tradicije unutar islama. I u ratu u Bosni i Hercegovini (1991-1995.)
eskalacija ratnog konflikta vodila je povećanju etničke i konfesionlane kohezije, a osobito identifikacije.
Uporedo s tim povećavali su se negatini stereotipi u odnosu na druge etničke i konfesionalne skupine
(naprimjer u medijima davanje negaativnih, kompromitirajućih i ponižavajućih imena: “ustaše”, “četnici”,
“fundamentalisti”, “balije”, itd.). 10. KONFESIONALNI IDENTITET. “Na pojedinačnoj razini, modernizacija
stvara osjećaj otuđenja i izgubljenosti, jer tradicionalne veze i socijalni odnosi pucaju, što vodi do krize
identiteta na koju odgovor pruža vjera” (S. Huntington, 1998:99). Na značaju dobijaju znaci nacionalnog i
konfesionalnog identiteta: zastave, tespihi, krunice, križ, polumjesec, kape (koje simboliziraju nacionalu
tradiciju)... Da li je rat izmijenio religijsku identifikaciju? To se pitanje neminovno nameće u analizama