Znakovi vremena 6 - Ibn Sina

Identitet, religija, politika - Husein Sušić
I ne dozvoli više, naš Stovritelju mili, Bošnjacima kad Ti se mole, da u suzama svojim abdest uzimaju novi.
(Najla Sušić – Aazabagić “Do kraja vremena” ) Naoko trivijalan ugao, koji nam se nudi za elaboraciju, nosi
u sebi svu stravu pošasti i pogroma koji su čovjeka razapinjali na tri ugla ovog trougla. Čovjek se od
postanja borio za svoj identitet, jer je znao (bar toliko) da ako ga izgubi da će izgubiti i dostojanstvo (
Men la watane lehu, la keramete lehu - Ko nema otadžbine nema ni dostojanstva, poštovanja od drugih),
a dostojanstvo je glavna odrednica identiteta. K Koliko god je teško stvoriti jednu zajednicu, još je teže
održati je. Jer, ma koliko se jedna asabija (Ibn Haldun, Mukadima) upinjala i pokušavala da se propne,
uvijek bi neka sila sa strane (najčešće političke ili religijske naznake) nasrtala na beočug asabije, na žilu
kucavicu jednog naroda, porodice, čoka, da bi ponizila, obrukala, obezvrijedila ili uništila daire ili tespih
kružnog zajedništva. Nije li religijska autarhija divne učenjake bacala na lomače, nije li politika uništavala
religije, nije li iza svega nemoćno treperio zov za identitetom? Ako u jednoj religiji biva ozakonjen
postulat da nema prisile u vjeru (Kur’‘an, sure Beqare, 256), a drugoj da "obrezanu nečist" treba prognati
ili poubijati, onda nužno moramo ustvrditi kako je nekoj oslabljenoj religijskoj varijanti politika davala i
infuziju i transfuziju u isto vrijeme, jer je u to isto vrijeme u jednom liku bio i vjerski poglavar i politički
vođa (Njegoš). Dalje se reda niz primjera: fašizam, komunizam, svakovrsni satanizam. O krstaškim
ratovima i njihovoj političkoj pozadini i ptice na grani znaju. Tako se od prapočetka ponavljaju od Sabe,
Balkana i Irske, pokolji, pošasti, pogromi i vriske. Nije li u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu
patrijarh Pavle rekao: "Momci, vi ne možete toliko zgrešiti, kojiko vam mi možemo oprostiti!"? U Alžiru
šta se događa malo ko zna. Da li je u pitanju državni terorizam ili, možda, fundamentalizam? No, činjenica
je da u sva tri ugla naslovnog trougla gore žestoke vatre. Pošto svaki trougao ima u sebi krugove, a i sam
je u jednom velikom krugu, teško je izvršiti valorizaciju svih elemenata ponaosob. Činjenica da se u II
svjetskom ratu Titova vojska borila na strani saveznika, činjenica je ida je borba bila “narodnooslobodilačka”,
ali je isto tako i činjenica da je veliki broj četnika, uhvaćen na Zidanom mostu, amnestiran
i pod sopstvenom zastavom stavljen pod auspiciju engleske krune. Stotinama hiljada drugih zarobljenika
zameten je trag. I ne samo to. Četnici, koji bi prešli u partizane do 1944 godine dobijali bi čuvene
spomenice, pa je i sam Tito jednom rekao:”Eh, da sam ja imao ovoliko boraca na početku rata koliko ima
“Spomenica 1941”, ja bih rat dobio za nekoliko mjeseci, a ne bih se godinama lomatao po bespućima.” I
ne samo to. Bivši koljači bi dobijali visoke funkcije u poslijeratnoj vlasti. Najbolji primjer je upravnika
okružnog zatvora u Tuzli. Jedna žena od Srebrenice je u njemu prepoznala ubicu i palikuću. Pošto je
identifikacija bila iznenadnai drastična, on je tek tada uhapšen i osuđen. Ali takvi su slučajevi bili
usamljeni i rijetki. U junu 1960. godine našao sam se sa prijateljima u Goraždu. Bili smo pozvani kod
rođaka jednog od mojih kolega. Starac se ustručavao govoriti, a kad je u jednom trenutku osjetio da sa
nama o svemu može otvoreno pričati, e, onda je provalilo iz njega: “Eto, maloprije prođe ovuda jedan
četnički glavešina. Svezo mašnu, digo glavu i serbes gazi. On je sada u vladi i centralnom komitetu. Da šta
progovorim, pojela bi me noć.” Ubijen je Mehmed Spaho, ubijen je jedan iz roda Filipovića na pravdi
Boga, za tuđu krivicu. Slobodno se može reći da da su ubijeni i Pašaga Mandžić, Hamdija Pozderac i
Džemal Bijedić. Zašto? Odgovor je jednostavan. Svaki od njih na svoj način se borio za čvrstoću identiteta