Znakovi vremena 6 - Ibn Sina

odnosa rata i religioznosti. Međutim, pri tom treba razlikovati izvjesnu revitalizaciju religijskih ideja i
crkvenih institucija do koje je došlo u novom društveno-političkom sustavu, od utjecaja kojeg je rat imao
na porast religijskog i konfesionalnog identiteta. Društveni pritisak “poželjnosti” religijske (i
konfesionalne) identifikacije dovodi do otvorenog, sociološkog, ispoljavanja religioznog identiteta i kod
onih koji su ga ranije (zbog okruženja) prikrivali: odlazi se javo u crkvu/džamiju; proslavljaju javno vjerski
blagdani, konfesionalne zajednice su nazočne u javnom i političkom životu, na radiju, TV, u novinama.
Sve to može stvoriti pogrešnu sliku o povećanju religijskog identiteta. Nije toliko možda riječ o povečanju
religijskog identiteta koliko (i kod pojedinaca i društva) ispravljanja “grešaka” prošlosti. Religijski i
konfesionalni identitet će biti snažniji tamo gdje se konfesija stavlja u odbranu i zaštitu kulturnog
identiteta skupine (naprimjer, u dijaspori). bošnjaci su se u ratu sve više okrećali islamu kao izvoru
identiteta. Islam nije samo religija, već i način života. Povećana je praticipacija u vjerskom životu (odlasci
u džamiju, obavljanje molitve, posta, hadždža ...) povećana je izdavačka djelatnost Islamske zajednice;
njen pristup i nastup u medijima; povećano je zanimanje za islamske vrijednosti i način odijevanja;
osnivanje obrazovnih institucija; suzdržavanje od alkohola; povećana uporaba islamskih simbola, itd. Da
etnički i konfesionalni identitet mogu biti jači od drugih pokazala je podjela Cipra na Turski i Grčki dio.
Organizacija nekik švajcarskih kantona ide granicom konfesionalnih podjela (katolici-protestanti). Etničku
identifikaciju na području BiH pojačavaju još konfesionalna i jezična (pripadnici jednog etnosa ujedno su,
po pravilu, pripadnici i jedne konfesionalne i jedne jezičke skupine). 11. NACIONALNI IDENTITET je
samosvijest nekog naroda o sebi. Svijest o nacionalnom identitetu oblikuje se u pojedinih naroda u
različito doba (To se desilo i s nacionlanom sviješću kod Srba, Hrvata i Bošnjaka). Hegel je smatrao da
kolektivni duh nacije oblikuje državu. On određuje historijsku sudbinu nacije. Svaka nacija mora potvrditi
svoju individualnost boreći se s drugim nacijama. Nasuprot Hegelu, Marx je ukazivao da se u jednoj naciji
može razviti više orečnih “totalitarnih ideologije” (ovisno o društvenom statusu i društvenoj ulozi
njihovih nositelja). Nacionalni identitet zasniva se na želji ljudi da nađu svoje mjesto u svijetu i da
pripadaju nekoj moćnoj (kolektivnoj) zajednici. “Nijedna od teorija koje tvrde da je nacija ujedinjena
zajedničkim porijeklom, jezikom ili zajedničkom historijom nije prihvatljiva ni primjenjiva u praksi. Načelo
nacionalne države ne smao da je neprimjenjivo nego nika nije ni bilo jasno shvaćeno. Ono je mit. Ono je
iracionalan, romantičan i utopijski san, san naturalizma i plemenskog kolektivizma”, pisao je K. Popper
(1998c:66-67). Ima stajališta u kojima se govori o etničkom identitetu koji je isključiv jer se stječe samo
rođenjem. Za razliku od njega, nacionalni identitet je uključiv, može da se stekne (naprijemje nakon pet
ili više godina braka u nekoj nacionalnih država). Ovdje se, očito, ne pravi dovoljno razlika između
nacionalnog i državnog identiteta (koji se stječe boravkom u nekoj državi, najčešće bar pet godina).
Nacionalno pitanje danas se interpretira u formi debata o identitetu. Na bosanskohercegovačkim
prostorima od djetinjstva se u obitelji njegova i njeguje nacionalna (Bošnjaci, Hrvati, Srbi) i konfesionalna
(muslimani, katolici, pravoslavni) identifikacija. U takvim uvjetima nerijetko se nacionalni identitet gradio
(i gradi) u odnosu prema “drugom”. Kad se pojavio među “drugima” donosimo i svoj identitet. To je
problem po(do)kazivanja identiteta. S tim pitanjem susrela su se sva tri naroda koja žive u Bosni i
Hercegovini. U predratnom periodu teško se shvatala dubina i značaj nacionalnog identiteta. Još teže se
oslobađalo “teorija” po pojima je nacionalni i religijski identitet nešto ljudski, a pogotovo politički,
sumnjivo. Možda je to doprinijelo da se nacionalni identitet pred rat, a osobito u ratu, razvijao na
ekskluzivitetu. U tom slučaju, ukoliko se nećeš identificirati s ekstremnom nacionalnom politikom onda ti
predstoji da se migracijom (što su mnogi u ratu učinili napustivši prostore BiH), ili na neki drugi način, od