Znakovi vremena 6 - Ibn Sina

slučaj nastaje konfuzija i nemoć da se istina spozna i identitet valjano utvrdi. Ovdje se pod spozanjom
identitetaa podrazumijeva utvrđivanje potpune naučne istine. Da do takve konfuzije ne bi došlo ova
civilizacija danas čini pokušaje da osigura zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa ne samo u nacionalnim i
državnim okvirima već i u okviru cjelokupne međunarodne zajednice. Razlikujem nacionalne od državnih
zajednica, jer su države osim što su nacionalne vrlo često i višenacionale zajednice – kakva je uostalom i
Bosna i Hercegovina. Dakle, polazeći od značaja kulturnog i historijskog naslijeđa, ova civilizacija nastoji
izgraditi sistem u kojem će sve što je nastalo i nastaje biti adekvatno zaštićeno i dostupno na korištenje
za naučne, obrazovne, kulturne id ruge potrebe. Radi se o međunarodnom sistemu zaštite kulturnih
dobara koji je uobličen tek nakon Drugog svjetskog rata, ali koji je veoma manjkava i nedostatan te ne
osigurava zaštitu kulturnog naslijeđa – posebno malih naroda. Naime, međunarodni sistem zaštite
kulturnih dobara čine međunarodna pravna i međunarodna društvena akta. Međunarodna pravna akta
čine konvencije i drugi međunarodni ugovori, među kojima je najpoznatija Konvencija za zaštitu kulturnih
dobara u slučaju oružanog sukoba, donijeta u Hagu 1954. Godine, a u međunarodna društvena akta
spadaju preporuke UNESCO-a i brojnih specijaliziranih međunarodnih organizacija – kolektivnih članica
UNESCO-a (ICA, ICOOMOS itd.). Međutim, ovaj sistem je pokazo brojne slabosti, koje se u krajnjem
manifestuju na brojna stradanja kulturnih dobara – kako u uvjetima mira, tako i naročito u uvjetima rata i
drugih vanrednih okolnosti. Osnovni nedostatak sistema je njegova anahronost, što se odražava na
mogućnost njegove primjene u praksi. Rješenja koja na ovom planu nude savremene nauke nisu u njega
ugrađena. Ograničen je samo na zemlje članice UN-a i UNESCO-a, a mnoga pitanja njegove arhitektonike
su ostala otvorena. Sve to upućuje na neophodnost njegovih korijenitih promjena. Prema odredbama iz
međunarodnih pravnih akata i države članice međunarodne zajednice (UN-a, UNESCO-a i dr.), dužne su
da osiguraju svoje mehanizme zaštite čuvanja i korištenja sopstvenog kulturno-historijskog naslijeđa, koji
bi svakako bili komplementarni sa međunarodnim sistemom. Na tom planu u BiH-u je bilo i još uvijek ima
krupnih poteškoća. Naime, osnove sistema zaštite kulturnih dobara bile su uređene Ustavom bivše SFRJ
iz 1974. Godine, a razrađene ustavima i zakonima federalnih jedinica – pa i same BiB kao jedne od šest
njenih republika. Ukupan sistem je trebao biti zaokružen baš na nivou federalnih jedinica (Krivični zakon,
Zakon o narodnoj odbrani, Zakon o zaštiti kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa itd.). Međutim, iako
su svi ti propisi donijeti i u BiH-u, njihovu primjenjivost je umnogome onemogućilo nedonošenje
sprovedbenih propisa u fromi upustva, što je cijeli učinilo deklarativnim i nesprovodivim. To je posebno
došlo do izražaja agresije, došlo do uništenja enormih količina kulturnih dobara – pokretnih nepokretnih
(arhivske, muzejske, bibliotečke i druge građe, graditeljskog i drugog nepokretnog naslijeđa). Iako
konačni bilansi stradanja kulturnih dobara u toku agresije još uvijek nisu svedeni, ipak su poznati neki
osnovni pokazatelji. Između ostalog, stradalo je 8 jevrejskih, 36 pravoslavnih, 314 katoličkih i 1.686
islamskih vjerskih objekata, oko 81.000 metara dužnih građe, preko 200.000 pretežno originalnih
dokumenata Orijentalnog instituta, te na desetine hiljada bibliotečkih jedinica (knjiga i rukopisa) Narodne
i univerzitetske biblioteke (objekat Vijećnice) itd. Ako je u tom naslijeđu naš identitet (i lični, i religijski, i
nacionalni, i državni), onda je jasno da je time uništen značajan dio tog identiteta. Međutim, ne
podcjenjujući napore koje ova postdejtonskaa Bosna i Hercegovina kao država čini na planu ukupne brige
o kulturno-historijskom naslijeđu, sasvim je jasno da to nije dovoljno. Jer, ukratko, ne samo da se ne
zanavljaju, revitaliziraju, rekonstruiraju, konzerviraju, restauriraju i sl. oštećena kulturna dobra, već ni tri
godine nakon rata nisu donijeti ključni zakoni iz ove oblasti, nije uspostavljen nadzor nad kulturnim
dobrima bar u smislu da se zaustave procesi njihove dalje erozije. Centralne institucije kulture i znanosti