Znakovi vremena 6 - Ibn Sina

Uticaj muslimanskog pokreta za vjersku i vakufsko-mearifsku anatomiju na
proces integracije Bošnjaka u modernu naciju - Husnija Kamberović
Koncem 19. stoljeća religija je bila vododjelnica nacionalne identifikacije na prostorima Bosne i
Hercegovine. U tom okviru u ovom se saopćenju ukratko ukazuje samo na jedan pokret (pokret za
vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju) i daju naznake njegove uloge u procesu integracije Bošnjaka u
modernu naciju, a sve u skladu sa polaznom tvrdnjom koju ovom prilikom nije potrebno šire elaborirati.
Kada je u decembru 1900. ministru Benjaminu Kallayu uručen Nacrt statuta za vjersku i vakufskomearifsku
autonomiju, ovaj mudri Mađar i dobar poznavatelj prilika na Balkanu je ocijenio da
muslimanski utonomni pokret teži stvaranju nacionalnoga političkog jedinstva muslimana s krajnjim
ciljem da postanu važan politički faktor u državi. Kallay insistira da se iz Nacrta izbaci sve što bi moglo
voditi formiranju muslimana kao političkog naroda (“zur Bildung eines politischen mohammedanischen
Narod führen könnte”). Šta je ponukalo Kallaya da izvede ovakav zaključak? Da li je, doista, ovaj
muslimanski pokret imao tako dalekosežne političke ciljeve? Šta je, zapravo, dovelo do pojave ovoga
pokreta i kakav je njegov značaj u novijoj političkoj povijesti Bošnjaka, osobito sa aspekta integracije
Bošnjaka u modernu naciju? Drugim riječima, da li je ovaj pokret utjecao na ubrzanje procesa integracije
Bošnjaka u modernu naciju? Pojava muslimanskog pokreta za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju u
Bosni i Hercegovini koncem 19. stoljeća rezultat je jednoga stanja bošnjačkoga naroda koji se nakon
1878, našavši se u novoj, u ideološkom pogledu stranoj državi, dugo osjećao gotovo izgubljenim. Oni su
se našli u posve novoj historijskoj situaciji u kojoj su ”sličili djetetu, kojemu je u vodu upala igračka, pak
ostalo zabezeknuto, ne vjerujući u ono što mu se zbilo”. Jedan je britanski povjesničar ocijenio kako se u
prva dva desetljeća austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini unutar bošnjačkoga društva vodila
složena bora za prevlast između bošnjačke elite u Sarajevu, koja je moć i ugled stekla surađujući sa
vlastima, i bošnjačkih prvaka u Travniku i Mostaru koji su zauzimali beskompromisne stavove kako bi
diskreditirali svoje sarajevske suparnike i preoteli nešto od njihove moći. Osamdesetih godina se situacija
još više iskomplicirala snaženjem suparništva među mostarskim Bošnjacima. Ako se tome doda činjenica
da su Bošnjaci dugo vremena nakon uspostave austrougarske vladavine ostali u stanju političkoga
mrtvila, da su i dalje ostali zatvoreno društvo, da se njihov život odvijao u okvirima tradicionalnih
institucija na čije upravljanje nisu imali velikoga utjecaja, onda je razumljivo da je iz sukoba tradicionalnih
institucija i novih društvenih prilika izrastao pokret za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, koji će
kao krajnji rezultat imati definitivno formiranje Bošnjaka kao političkoga naroda. Američki historičar
Robert Donia, jedan od autoriteta za ovo razdoblje bošnjačke povijesti, mišljenja je da su se
‘‘‘‘muslimanski aktivisti trudili da zaodjenu svoje ciljeve u ruho vjerskog života, ali su zapravo težili za
očuvanjem ili povećanjem svoje moći’‘‘‘. Određene promjene i političke akcije unutar bošnjačkoga
društva inicirala je sâma austrougarska uprava. Takav je slučaj i sa uspostavom Islamske vjerske zajednice
u BiH sa Ulema-medžlisom i reis-ul-ulemom. Car je, osim dekreta pisanog latinicom i u “zemaljskom
jeziku”, o imenovanju Hilmi ef. Omerovića za prvoga reisa, oktobra 1882, imenovao i četvoricu članova
Ulema-medžlisa. Bio je to jasan pokazatelj da Austro-Ugarska nastoji što više odvojiti Bošnjake od
Carigrada, što je bio jedan od preduvjeta za jačanje njenoga položaja u Bosni i Hercegovini. I nakon
uspostave Islamske vjerske zajednice Bošnjaci su ostali zatvoreno društvo. Njihov se život odvijao u
okvirima tradicionalnih institucija, ali su sami bili uskraćeni u pravima upravljanja tim institucijama. Iz