Znakovi vremena 6 - Ibn Sina

treba biti sposoban da objasni a da ne zavodi. On skromno treba tragati za istinom, a da ne tvrdi da je
njen profesionalni vlasnik. On treba ljude uputiti na dobre kvalitet u njima, uključujući osjećaje za
vrijednosti koji prevazilaze lično, a da sebi ne daje auru superiornosti. On se ne treba povoditi za
diktatom javnog raspoloženja ili masovnih medija.” No, čini se da primarno miljei stvaraki političare i
vođe – a ovi poslije u određenoj mjeri, shodno snazi svog autoriteta, preoblikuju miljee po svom obrascu.
Zorne primjere za ovo imamo u našem najbližem okruženju. Iako se danas svi upinju, slijepo se držeći
teze da ne postoje zli narodi već da postoje zli narodi već da postoje samo zli pojedinci, da dokažu kako je
opaki Milošević od Srbije danas načinio nakaznu državu, a da su Srbi nevine žrtve njegove diktature. A
svako ko je dovoljno inteligentan i uz to pošten, sjećajući se masovnih nacionalističkih mitinga širom
Srbije, neminovno je morao doći do zaključka da Milošević nije porodio srpski nacionalizam, već obrnuto
– da je srpski nacionaliza, porodio Miloševića. Da je ova teza tačna najbolje potvrđuje mišljenje ne malog
broja ozbiljnih analitičara, kako iz Srbije tako i iz svijeta, da Milošević zapravo i nije nacionalista već
nezajažljivi vlastoljubac koji se, dobro uočivši šta srpski narod želi, prešaltao u nacionaliste i preko noći
postao srpski idol. A da uistinu nije srpski nacionalista zorno pokazuje lahkoća kojom je Tuđmanu
poklonio obje Slavonije i Kninsku krajinu, a Bošnjacima pola Sarajeva. Ko i dalje sumnja u ovu tezu neka
se zapita zašto su Srbi aklamativno svoje glasove, na prvim bosanskim izborima, poklonili prokazanim
kriminalcima Karađiću i Krajišniku a ne naprimjer poštenjačini B. Bogičeviću, i zašto i dan danas najviše
glasova daju kriminalcima s obje strane Drine. Na koncu, bili bismo u velikoj zabludi kad bismo mislili da
se kojim slučajem Milošević nije ni rodio da bi u Srbiji danas bilo blagostanje. Srpski narod je zapravo
prije desetak godina objavio javni konkurs za jasno profilisanog nacionalističkog vođu, a Milošević se
samo prvi javio. Da nije, kojim slučajem, bilo Miloševića odveć je puno Šešelja čekalo u pričuvi da uskoči
na takvo mjesto. Hrvati su, na drugoj strani, na izazov srpskog šovinizma u liku Miloševića adekvatno
odgovorili Tuđmanom. Neki su logikom simetrije, a takvih je ne mali broj i među Bošnjanicima, pokušali
dokazati da su i Bošnjaci Srbima i Hrvatima adekvatno odgovorili Izetbegovićem – premda bi se
Izetbegovića u ovakvom okruženju komotnije moglo tretirati balkanskim Havelom. Utiče li religija
pozitivno ili negativno na politiku? Budući da svaka religija svojim sljedbenicima nameće određen
moralni kodeks ponašanja, svaka religioznost i povezanost s vjerom trebala bi a priori zračiti pozitivnom
energijom na okolinu. Međutim, uvijek nije bilo tako - čak štaviše. Čuveni francuski naučnik i filozof Blez
Paskal je primijetio: “Ljudi nikada ne čine zlo tako savršeno i tako veselo kao onda kada to čine iz vjerskog
uvjerenja”. Historija svjedoči puno ovakvih sukoba i ratova gdje su ljudi u ime vjere i Boga činili
najgnusnije zločine. Takav je bio unutarevropski rat vođen od 1618. do 1648. Krstaški ratovi vođeni od
11. do 13. stoljeća protiv muslimana i židova bez presedana su u histoirji po brutalnosti i okrutnosti.
Hiljade ljudi su tokom 600-godišnje inkvizicije u ime Crkve platili glavom. Samo je Torquemadu iz
Španjolske, imenovan 1483. godine i vladao 15. godina, ubio preko 114 000 ljudi a spalio preko 10 220.
Historija islama, takođerr, nije nimalo idilična, kako to neki inače misle, kada su u pitanju ubijanja u ime
islama. Prisjetimo se samo da je, na Kerbeli, vojnik halife Jezida prvo proučio bismilu a onda hladnokrvno
odrezao glavu hazreti Husejnu, unuku Božijeg poslanika s.a.v.s. Uradio je to u ime Allaha, vjerujući da čini
Bogu ugodno djelo. U Alžiru je u posljednjih nekoliko godina, u ime zapadne demokratije ili u ime Allaha,
međusobno iskasapljeno 60 000 muslimana. Na drugom kraju su Talibani, vođeni fanatičnim vjerskim
žarom, osvojivši Mazari Šerif grad na sjeveru Afganistana, masakrirali 8000 osoba, uglavnom civila. Odista
bi se moglo navesti još mnoštvo primjera gdje su u ime vjere učinjeni najgori zločini. I uvijek se to vjeri
vraćalo s negativnim reperkusijama. Uostalom nije li vjerski fanatizam srednjovjekovne crkve porodio u