Znakovi vremena 6 - Ibn Sina

nje distanciraš. U mulitnacionalnom i multikonfesionalnom društvu – ako ga uz to još prate konfliktni
društveni odnosi – ljudi stalno osjećaju potrebu za dokazivanjem u ispravnoj nacionalnoj pripadnosti,
ispravnom jeziku, vjeri, itd. Potreba dokazivanja će biti utoliko jača što se, u društvenim odnosima, više
drugima niječe njihov identitet, odnosno ako se on želi (od većinske zajednice) drugima propisivati
(“ovdje je riječ o bosanskim Hrvatima, bosanskim Srbima ...”, a ne o Hrvatima i Srbima). Pokazalo se da u
kritičnim trenucima za naciju većina njenih pripadnika postaje izričito svjesna svoje pripadnosti. Uvijek
kad čovjeka zahvati nesigurnost oslanja se na kolektivni identitet (nacionalni, konfesionalni ...). Ako se
vlast ne prihvata kao svoja, u otporu prema njoj, jača svijest o nacionalnom identitetu. Koji su elementi
nacionalnog identiteta? Mogu to biti: a) J e z i k (Mi jezik zovemo po narodu, a ne po zemljopisu ...” – A.
Starčević, “Narodne novine”, 189, 1852.). U svijetu ima 3-4 tisuće jezika, iako se njihov točan broj i ne
zna. Teško je naći dvije autohtone zajednice koje bi govorile istim jezikom. Zato je Fichte (za kojeg K.
Popper kaže da je bio ne smao jedan od osnivača njemačkog nacionalizma, već i “apostol nacionalizma” –
1998c:71) tvrdio da su granice nacije omeđene jezikom. Jezik nekog naroda je ono što odredi taj narod, s
čim se on identificira i s čim se služi. Druga je stvar hoće li se taj jezik nekom drugom svidjeti. Ni kod
jednog naroda nema prakse da se jezik dijela njegovog naroda izvan “matice” razlikuje od onog u
“matici”. Osnovno pravilo sociologije jezika jeste: svaki narod ima pravo na jezik kakav želi i da ga zove
kako hoće. On je kod mnogih naroda postao ne samo sredstvo komunikacije već i simbolom identiteta
zajednice. Za osobu koja govori drugačijim jezikom od mog, reći ću da govori stranim jezikom. Tako jezik
spada u činioce koji utječu na nivo različitosti. Jezične razlike su, možda, među skupinama najuočljivije,
ali one nisu jedine, a često niti najznačajnije, kulturne razlike. Napadaji na jezik nazivaju se – logocid.
Jezik se javlja kao činitelj jedinstva, mentaliteta, kulture itd. Kad unitarna politika spriječava nacionalni
identitet tad se on, uglavnom, čuva preko jezika (Hrvati u Habzburškoj monarhiji). Jezik kao znak
raspoznavanja može biti govorni (armenski, grčki, hrvatski, francuski ...), ali ostaje i “sveti jezik” (arapski,
hebrejski) na kojem se izgovara molitva. Arapski jezik je kod pripadnika islama – jezik Kur’‘ana i Božije
poruke – ali i obreda, postaje simbolom osjećaja pripadnosti jednoj cjelini. mada većina sljedbenika
islama dana nisu Arapi, ipak je arapski jezik ostao jezik obreda. “Ne šaljem te narodu nepoznata jezika i
nerazumljiva govora, već te šaljem domu Izraelovu”, kaže Jahve Ezekielu (Ez 3,5). Talmud govori o
“svetom jeziku”, a to je herbejski, nasuprot govornom jeziku kojim su se Židovi služili. Stari zavjet
spominje narod “nerazumljiva i neshvatljiva govora, jezika strana” što ga nitko ne razumije (Iz 33,19). O
čemu je riječ ako je “sva zemlja imala jedan jezik i riječi iste” (Post 11,6)? Naime, Jahve je odlučio stvoriti
više jezika: “Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govor ne razumiju” (Post 11,7).
Praktično, mit o Babilonskoj kuli upoznaje nas da je čitav svijet govorio jednim jezikom, a onda je Bog
stvorio različite (nerazumljive) jezike kao kaznu za one koji su ga – gradeći Babilonsku kulu – htjeli
dosegnuti. I po Kur’‘anu jedan od dokaza Božijih jest stvaranje “raznovrsnosti jezika vaših” (XXX,22).
Narodi svijeta su “svakog jezika”. Time se označava raznovrsnost kultura. Jezik služi za sporazumijevanje
među članovima skupine: “Uistinu ne pišemo vam ništa drugo osim onoga što možete čitati i
razumijevati” (2 Kor 1,13). Nepoznati autor Poslanice Diognetu upozorava nas da se kršćani “ne služe
nekim neobičnim jezikom”. U slučaju da se govori “tuđim” jezikom, sv. Pavao poučava da govore dvojica
“ili najviše trojica”, ali po redu, ne istodobno, i da jedan tumači. Ako nema tumača, onda (“obdareni
tuđim jezikom”) neka šuti u crvi, “neka govori sam sebi i Bogu, a ne ostalima” (1 Kor 14,28) koji ga neće
razumijeti i zašto im onda govoriti. Svi narodi Boga hvale svojim jezikom. Ako se molitva obavlja na
tuđem jeziku, “moj duh moli, ali moj um nema od toga koristi” (1 Kor 14,14) jer se ne razumije ono što se