Znakovi vremena 6 - Ibn Sina

Evropi potrebno je obratiti pažnju na radove Maxa Webera posebno na njegovu “Protestanstsku etiku i
duh kapitalizma”. Weberovo shvatanje historije i društva je prevashodno idealističko i njegov rad se
svodio na to, da su idelani interesi isto tako važna poluga ljduskog djelanja kao i materijalni interesi. Po
mišljenju Maxa Webera, kapitalistički privredni poredak ima duboke korijene u religioznoj oblasti,
odnosno preciznije rečeno u asketksom protestantizmu koji se razvio u krilu feromisane, prije svega
kalvinističke crkve. Izuzev kalvinizma postojala su još tri glavna pravca asketskog protestantizma a)
pijetizam b) metodizam c) sekte koje su iznikle iz krstiteljskog pokreta. Da bi potkrijepio takvu tvrdnju
Weber je morao da dokaže srodnost kapitalističkog duha i protestantske etike, odnosno onaj segment
protestantske etike koji se odnosi na svjetovni, privredni život. Glavni oslonac za svoju tvrdnju nalazi u
ideji Poziva. Evidentno je da već u njemačkoj riječi “Beruf”, a još više u engleskoj riječi “caliinng” osjeća
religiozni prizvuk. Zanimljivo je da antički i katolički narodi nemaju izraz slične boje za ono što nazivamo
“Pozivom”. Ustvari ta riječ potiče iz biblijskih prevoda, odnosno iz duha prevodioca. Istina Weber
naglašava da u okviru protestantske etike Poziv ima prevashodno religiozno značenje i predstavlja dio
šireg shvatanja koji čovjekovo spasenje vezuje za ispunjene određenih dužnosti prema Bogu. Upravo to
vezivanje spasenja radi ispunjena dužnosti prema Bogu jeste ona značajka koja će u velikoj mjeri
predodrediti uticaj protestantske etike na svjetovni život, je kao što kapitalistički duh proklamuje
vrijedan, pozitivan stav prema radu i privrednim aktivnostima, ali samo pod strogima asketskim
uslovima. Još jedan dokaz koji potkrepljuje Weberovu tezu jeste i specifično djelo Reformacije da
odbacuje crkveno katoličko shvatanje o sredstvima spasenja i ukidanju podvojenosti između svjetovnog i
monaškog života te proklamovanju opšte dužnosti rada i odricanja za sve ljude bez razlike. “Odsad svaki
čovjek mora biti kaluđer svoga života”. Reformacija je ublaživši stroge zahtjeve katoličke askeze, dala
samom pojmu askeze novi smisao. Po protestantizmu rad nije kazna zbog prvobitnog grijeha, sredstvo
spasenja. To shvatanje je izraženo kod svih protestantskih sekti, a posebno u Kalvinizmu. Protestantska
askeza je dejstvovala protiv uživanja u svojini, ona je ograničavala potrošnju posebno luksuzne robe, ali
je zato oslobodila sticanje materijalnih dobara smetnji tradicionalizma, razbila je okove želje za profitom
time ne samo što ga je ozakonila već i vidjela u njoj nešto što je Bogu ugodno. U puritanskim spisima, kao
i djelima Barclaya (utemeljitelja metodizma), izričito je navedena borba protiv imovine, već samo protiv
njene iracionane upotrebe. Prepreke koje su stajale na putu potrošnoj upotrebi stečenog bogatstva
morale dobro doći njenoj proizvodnoj upotrebi u obliku uloženog kapitala. U izvjesnom smislu ovo je
direktna posljedica Kalvinovog učenja o predestinaciji. Jer svi su dužni da rade, i to uporno i predano,
uzdržavajući se svakoga luksuza i uživanja u stečenom bogatstvu. Onaj ko ima uspjeha u bavljenju svojim
poslom, ima razloga da vjeruje da u tome vidi potvrdu u ono u šta mu je naloženo da vjeruje. U
protestantizmu, pozitivan odnos prema radu i ovozemaljskim stvarima je jedna od vrlo bitnih strana
protestantske etike. Biblijska izreka “Vidiš li čovjeka kakvog na poslu, taj će pred carevima stajati” postat
će tako karakteristična za protestantsko društvo. To shvaćanje će predstavljati prekretnicu u historiji
Zapadne Evrope. U svojoj osnovi, on znači raskid sa učenjem katoličke crkve koja je kroz srednji vijek
sputavala stvaralačku aktivnost. Iako se pozitivno odnosila prema radu, reformacija nije propovjedala
nikakav životni optimizam, niti se zalagala za ovu vrstu oslobođenja onakav način kako je to renesansa
činila. U suštini reformacija je išla za svojim religioznim ciljevima. Nosioci reformacije nisu ništa manje bili
zaokupljeni religioznim stvarima nego katolički crkveni oci. Možda se može postaviti pitanje da lije njih
interesovalo išta drugo nego teološki aspekt čovjekove sudbine. Reformacija je u ime novog aktivističkog
shvatanja istakla zahtjev za uspostavu Božijeg carstva na zemlji. Krajnje nepomirljivi prema monaštvu i