Znakovi vremena 6 - Ibn Sina

jednog znači nasilje, doveo je do radikalne singularnosti. Primjenjena u BiH, ova “heteonomna
pragmatička pravila” vode njenoj podjeli. Ono univerzalno tretira se kao pogrešno i represivno jer
isključuje razlike. Stoga ni jedno zajedničko pravilo i norma nije prihvatljivo za različite identitete. U BiH
danas, najvećim dijelom, dominira ovaj postmoderni princip identiteta,koji je doveo do apsolutizacije
posebnog i heterogenog, nesposobnog za razgovor i konsenzus. Svako povezivanje tretira se kao nasilje.
U Daytonskom mirovnom sporazumu dominira ova logika. Njena konsekventna primjena vodi
permanentnim pregovorima, a da se do dogovora ne može doći, osim uz “pomoć” međunarodne
zajednice. Ova dva modela identiteta danas konkuriraju u BiH. Iza univerzalnog tzv. građanskog
identiteta stoji informacijska civilizacija, svjetsko tržište i imperijalistički kapital. Iza heterogenog i
inkomenzurabilnog postmodernog identiteta, koji je najvećim dijelom reakcija na nametanje modernog
identiteta, vodi put ka autizmu i ksenofobiji. Susret ove dvije heterogene logike, logike univerzalnog i
logike singularnog, koje nemaju zajedničku mjeru, vodi “radikalnoj sumnji”. Dijalektika dvostrukog
identiteta Ono što treba BiH je dijalektika dvostrukog identiteta, dijalektika heterogenosti u jednome i
dijalektika jednoga u heterogenosti. Općost se treba konstituisati iz osebnosti, a da time ne negira
posebnost, nego da kao takva općost važi u posebnosti, a da time ne negira posebnost, nego da kao
takva općost važi u posebnosti. Opći identitet (države) uspostavlja se iz heterogenosti (nacionalna)
uspostavlja se iz općosti (države). BiH je uslov mogućnosti opstojnosti nacionalnih posebnosti kao što je
ravnopravnost nacionalnih posebnosti uslov mugoćnosti održivosti bosanskohercegovačke općosti. Rat je
pokazao da se negiranjem općosti negiraju i posebnosti (genocid nad Bošnjacima), kao što i negiranje bilo
koje posebnosti vodi negiranju općosti. Samo takva dijalektika dvostrukog identiteta (biti Bosanac i
Hercegovac, ali biti i Srbin i Hrvat i Bošnjak, ili pravoslavac, katolik, musliman) može dovesti do “ustavnog
patriotizma”, u okviru kojeg se, pored posebnosti, uvažava i državna općost, kao garant sopstvene
posebnosti. A takva konstitucija BiH nije moguća bez zajedničkosti, mogu biti religije u BiH. Ne treba
gubiti iz vida da je sukob u BiH imao i religijsku dumenziju. Religija raspolaže velikim konfliktnim
potencijalom, kao što raspolaže i velikim mirovnim potencijalom. One mogu da potaknu rat, ali ga mogu i
spriječiti. Svako društvo posjeduje “najvišu stvarnost” (Parsons), koja je, u biti, religijske prirode. U
religijskoj dimenziji tvori se običajnosna supstanca, koja je pretpostavka političke konstitucije
zajedničkosti. Prva pretpostavka zajedničkog života u BiH je upravo izgradnja te “najviše stvarnosti”, na
podlozi ethosa pluraliteta religija i konfesija. Pitanje opstojnosti BiH tako ne biva isključivo pitanje
konsenzusa Bošnjaka, Hrvata i Srba o zajedničkom životu, nego i pitanje mogućnosti izgradnje
zajedničkog ethosa islama, katolicizma i pravoslavlja na ovim prostorima. Zahtjev za zajedničkim
ethosom ne znači izvoz nekog modela, ni umjetno poopćavanje, niti ideju univerzalizma, iza koje bi stajao
imperijalizam. Na tamnu stranu univerzalizma ukazao je papa Ivan Pavao II tražeći oprost (Mea culpa),
govoreći o najkontroverznijim stranicama katoločke univerzalizacije putem križarskih ratova, održavanju
diktatura, raskolu među crkvama, antisemitizmu, inkviziciji, mafiji i rasizmu. Ovaj zajednički ethos ne treb
da bude ništa više nego uslov mogučnosti da ovaj pluralitet religija, identiteta i politika bude zajedno, zajedno,
kao zajednički politički prostor njihove opstojnosti u različitosti. Tom olitičkom prostoru treba
ethos u kojem će se identiteti uspostavljati u razlici spram drugih i drugačijih koji se neće negirati, nego
sa kojima će se razgovarati.