Znakovi vremena 6 - Ibn Sina

čovječanstva”, lažni općepriznati identitet kojeg uzdrmavanje se ne smije dopustiti, makar se ne može
izbjeći u mikro prostoru, koji se onda prostor imenuje specifikum katastrofe dok je ona danas
univerzalna. Doprinos ovog rada određujem, Bosna je univerzalna pragma, iz opita susreta Marxove
kritičke misli i svakidašnjice. I Utemeljenost refilozoficiranja Marxove misli Čini se da moderni svijet
jednoj ideji što je svoju sudbinu objavila praksom vlasti kao formom konačnog rješenja zagonetke sreće
čovjeka i Radom kao telosom, danas “nerpikriveno” iskazuje povijesnu “optužbu” ne samo više za
tragičnost sunovrata ljudskog u “političko”, optužbu-račun ne samo zanasilo utonuće identiteta u
totalitet, već se, ponajprije, objelodanjuje hipokrizija jedne dugotrajne epohe suvremene filozofije da
marksističku filozofiju spasi od njenog prakticiranja naspram refilozoficiranja Marxove misli, kako bi se
dokazom “filozofskog temelja” marksizma čuvala trajna njegova kritička pozicija i živi izvor humanizmom
nošene kritičke misli. Dva toka “prisustva” marksizma, otjelovljenje ideje u oblicima socijalizma, i
tokovima obrane njene “filozofičnosti” koja se, mutatis mutandis, shvaća zalogom humanističkog obzorja
marksizma koje ne tamni makar je “kritika svega postojećeg” ostvarena kao dovršavanje postojećeg, što
još traje, u posljednje konsekvence otuđenja, katastrofe svijeta. Ura ovog svijeta otkucava pitanje: - nije li
pozicioniranje mnogovrsnosti pitanja o čovjeku (religija, politika, umjetnost, znanost), povijesnih pitanja
o čovjekovom svijetu u njihovu “svjetovnu osnovu” a potom ovu “praktički revolucionisati” ona pozicija
Marxove riječi koja je izgovarajući to što je pitala “riješila” jednim padom u historicizam? Marxove riječi
“dakle, pošto je npr. otkriveno da je zemaljska porodica tajna svete porodice, mora se prva teorijski i
praktički uništiti”, preuzele su i prenošene smislom pretpostavke obrata svjetova što ishodi iz kritike
svega postojećeg. Usporedba sa Kantovim kriticizmom je bila prigodna da se Marxovom kriticizmu odredi
značajniji ulazak u povijest. Kantov kriticizam je inzistirao na kritičkoj potrebi uma da um ne bi bio
zarobljen dogmom a niti skepsom. Marxov kriticizam je djelatna kritika pa zato Marxov kriticizam nije
nova jedna “pozicija” koja naspram sebe kao zbilje ima “opstojeće” “realitet” “pojavno”. Ovako shvaćeno
Marxovo odlučno diferenciranje i od Hegela uvodi ovakovrsnu kritičku misao u prostor zbivanja i rasta
povijesti same gdje se otkriva i oslobađa izvorno zbivanje-događanje što kod Marxa zanči prostor bez
razdvajanja “ideje” i “pojave” “zbilje” i “opstojećeg” “biti” i golog “opstanka”. Marxu je kritičko mišljenje
u djelatnosti koa svom bitnom kvalitetu stoga pozvano na zadatak revolucioniranja uvjeta razlike i
razdvajanja “esencije” i “opstojećeg” pa je revolucioniranje smisla njihove “sinteze”. Sami, dubokoumni
mislioci Marxova djela, ustrojavaju se u “redoslijed” filozofskih pozicija od Kanta, Hegela ka Marxu
razumijevajući da je centralni pojam rada kod Marxa baš samo kod Marxa na posebna način, iskazao
identitet povijesti, identitet čovjeka. Rad-bit čovjeka nema prirodu kao samo predmet budući da je sam
rad prirodan, sam je “paradigmatičan slučaj prirode” pa “radi kao sama priroda” kako Marx piše o radu, u
kome čovjek nije “pozicija” spram predmeta, nego je sve što jeste sama priroda čovjeka koja se javlja
tako i kao priroda svih bića kad čovjek ispunjava svoju bit-prirodu da radi. Rad je essentia i esse čovjeka
ali ne kao ono što čovjeka diferencira od drugih bića, kao što su ot tumači Marxa mislili. Da je rad
essenntia i esse čovjeka znači kod Marxa identitet čovjeka, kad su sva bića, priroda propala u značenje
“zemlje” koja nosi i “zatečene” “stvari”, i “sirovine” i “sredstva za rad”. Neosporno je centralni pojam
Marxova učenja rad ali je i neosporno da je misaono čitanje sadržaja ovog pojma ona presudna
mogućnost, moguća da se ne ostvari, da se izbjegne “zanos” autoritetom čovjeka a otkrivanje negacije
sebe i drugog na način kritičkog mišljenja koje osporava mišljenju napor da misli zbiljsko “esencije” i
“opstojećeg”. Praksa rada kao ekskluzivni prostor svekolikog bivstvovanja prostor je dokaza istine. Ona
eksplicite sa Marxom, nije najviši teorijski cilj, niti teorijsko pitanje već praktičko pitanje. Da ovostranost