Znakovi vremena 6 - Ibn Sina

čvrsto ostala na pozicijama filozofije subjekta. Takovrsna kritika metafizike značenja preokretanja
apsolutnog duha u samoodnos spoznajućeg i djelujućeg subjekta, zagovornik je subjektivno centriranog
uma. Iz društvene prakse centrirano razumijevanje sviejta pretpostavlja čovjeka kao radno-predstavno
biće. Upravo zbog toga interpreti Marxa pišu daje za njega rad-priroda čovjeka. Tako Marxova
antropologija zna šta je čovjek. Njegov identitet ishodi iz poistovjećenja sa primjernim praktički
posredovanim objektivitetom. Iz takozvanog sebe-određenja odličja identiteta bivaju sloboda i
gospodarstvo nad svim. Unutar Marxove kritičke misli dosegnuto značenje prosvjetiteljstva iskazuje se
trijumfom emancipacije od pitanja što je čovjek, od “začuđenosti” iskonom. Kako neki interpreti
prisustvo filozofskih pitanja o čovjeku kod Marxa dokazuju centralnim problemom otuđenja čovjeka, to
je na vidjelu jedno odsustvo uvida u zapreku filozofiji i njenim pitanjima kad se čovjek definira iz jasnosti i
razgovijetnosti svoje prirode-rada i svekolike prirode kao čovjekova rada. Pa se i ovako apologete Marxa
objavljuju kao poricatelji jer su nužno upućeni u djelo u kojem je odsustvo promišljanja srazmjerno
emancipaciji od “nebeskih tajni”. Praksa kao samorazumljivost čovjeka, njegov identitet, neprobojan je i
neplodan za filozofsko mišljenje isto i za trans-filozofijsko iskorištenje. Kako čujemo danas pitanje: šta je
Marx učinio kad je zemaljsko carstvo odriješio od nebeskog? Čovjekovo uzdizanje u subjektivitet čini bića
predmetima i predmetima volje svoje moći. marxovo ishodište kritike je u praksi prevrednovanje svih
vrijednosti i istina. Kod Marxa praksa, u modernom svijetu prakticiranje, slika je jednoobrazne pojavnosti
svijeta novovjekovlja. Marxovo nadilaženje straha od “interpretacije” napredvalo je u “strah od
promišljanja” i u ludilo prakse. Ovo je zamijenilo strah od Boga, od onozemaljskog. Iskustvo zamjene je
osobno iskustvo. Ono je tragično kolika je zabluda o nestanku straha jer je sve čovjekova volja. Čovjekova
volja u formi moderne religije pretpostavlja politiku koja bez religije čojvekove volje ne bi ispunjavala
sovju svjetovnu funkciju uniformiranja svekolike stvarnosti u moderni lik sivjeta. Identitet modernog
čovjeka proizilazi iz sveze religije i politike po zajedničkoj svrsi održanja jedne vrste religije i jedne vrste
politike. Gubitak scientia qualitatis i ukinuće onog “qualitatis” koji ne slavi “stoljećima slavljeni um”,
rezultat je izvjesnosti samoodređenja čovjeka koji zadobijanje izvjesnosti nije mislio i kao odgovornost
spram drugih bića mimo samo metafizičkog vidokruga društvenih bića. Metafizika čovjek-društveno biće
je stvarnost podruštvljenog svijeta koji nije zato što je podruštveni samim tim i očovječeni, kao što
društveni čovjek ne znači “čovječni” čovjek. Uniformnost, čovjek po jednom modelu i njegov identitet po
modelu, “moderno” što više ne znači prolazno, nego da to što utemeljuje i oblikuje svako biće
suvremenog svijeta (homo rationalis) hoće jedan apsolutan model svih bića-bića jednog identiteta,
tendira afirmaciji modernog, afirmira vječnost smisla suvremenog svijeta, čak i po cijeni katastrofe.
Dijalog sa Marxom iz ovog svijeta potkraj 20. stoljeća nije živ koliko se započinje iz dubioze socijalističke
revolucije ali i iz netom završenih a i još tekućih oblika završavanja društava što su nastajala u stoljeću
koje je u svojim prvim desetljećima budućnost mislio marksistički intoniranom emancipacijom. Živ dijalog
nije iz evidentnosti promašaja budućnosti. Ona nas u svom fizičkom nadolasku i trajanju, otkrivena
jačinom prosvjetljenja-emancipacije od tajne (metafizike) sve do golotinje barbarskog i pukog
nastanjivanje ove planete, puti u ono što nije sad, već uvijek; “nove koncepcije svijeta” zato što svijet,
čovjeka, boga, politiku, vjeru, sabijaju u koncepciju, a ona se u novovjekovlju imenuje kritičko mišljenje,
promašuju bitno svijeta, svih njegovih fenomena zato što je odsutno promišljanje. Stoga je kritičko
mišljenje objelodanilo istinu krize mišljenja, krize svijeta. Istina te krize trajno održava “koncepcije”
(svijeta, nacije, vjere, velike države) u kojima se sva pitanja ugrušavaju u odgovor. Marx je reprezent
“koncepcija”. Nema sumnje, teško bi bilo ustvrditi da je njegovovrsna likvidacije metafizike zajedno sa