Znakovi vremena 6 - Ibn Sina

identiteta razriješio, ali mnogi muslimani na Zapadu nisu. Stradanje muslimana u Bosni, u ratu 1992. do
1995. jeste ekstremni primjer kako ugroženost pripadnika vlastite religijske zajednice potiskuje
unutrašnje sukobe unutar jednog kulturnog i religijskog kruga. Riječ je samo o potiskivanju, ali ne i o
otklanjanju ovih unutrašnjih sukoba. Unutarnji sukobi, u ovom slučaju, unutar kruga sljedbenika jednog
šireg religijskog i kulturnog identiteta nisu prestajali čak ni u vrijeme najtežeg stradanja. To pokazuje da u
povezanosti religije, identiteta i politike primarna zajednica se ne uspostavlja na nivou opšte religijske i
kulturne pripadnosti, nego na nivou osnovne grupe, kojoj pojedinac pripada unutar vlastite religije.
Unutar, naprimjer, nacionalne zajednice Bosanskih Muslimana, drugačiji mezhebski uticajji su viđeni kao
agresija na vlastiti islamski identitet ovog naroda. Dakle, političko djelovanje koje ima za cilj odbranu
vlastite religijske i kulturne posebnosti istovremeno teži odbrani i u odnosu na druge kulture i druge
narode, ali i unutar vlastite kulturne i religijske grupe. Brojni su primjeri u kojima politički lideri, čije je
djelovanje obilježeno ovakvim povezivanjem religije i identiteta, tumače događaje između naroda koji
dijele istu kulturu i religiju kroz novu “teoriju zavjere” tuđe kulture. Ovakvo političko djelovanje
uobičajeno u težnji idealiziranja ili solidarnosti sa vlastitom religijskom i kulturnom zajednicom previđa
njene slabosti ili greške. Za ovakvo političko djelovanje, ponovno osnovna slabost vlastite zajednice jeste
odstupanje od vlastitog kutlurnog religijskog identiteta. Ideološki motiviran političar onemogućava
vlastito pragmatično ponašanje. Takav političar pada u zamku vrednovanja različitih religijskih i kulturnih
identiteta. Kada se suoči sa stanjem vlastite zajednice, on opravdanje uobičajeno traži u veličanju vlastite
religije i kulture, uz istovremeno kritiziranje prakse i ponašanja sljedbenika. Time ideološki motiviran
političar pada u novu grešku, vrijeđajući osjećanje dostojanstva pripadnika različitih grupa unutar vlastite
religijske i kulturne zajednice. To je samo novi primjer u kome političko djelovanje zasnovano na
religijskom i kulturnom identitetu proizvodi brojne sukobe, istovremeno i unutar svoje kulturne i
religijske zajednice kao i u njenim odnosima sa drugim zajednicama. Postojanje sukoba između različitih
kulturnih identiteta kao i sukoba unutar iste religijske i kulturne zajednice nije sporno. Postojanje razlika
između religijskih i kulturnih zajednica kao i unutar jedne religijske i kulturne zajednice, također, nije
sporno. Sporne su politike, koje bez obzira na ideološki osnov, nastoje poricati postojanje razlika, kao i
politike koje sukobe i razlike nastoje da riješe nametanjem vlastitih religijskih i kulturnih vrijendosti. U
oba slučaja, ovakve politike teže rješavanju problema poricanjem kulturnog i religijskog identiteta jedne
zajednice, grupe ili pojedinca. Ove politike, ukoliko su i same religijski zasnovane, pozivaju pripadnike
druge zajednice na konvertovanje, na prelazak u pravu vjeru ili ukoliko su ideološki zasnovane, na
napuštanje kulturnog identiteta zasnovanog na religiji. Dakle, društvene sukobe između različitih
kulturnih i religijskih zajednica ili unutar jedne zajednice, proizvode i političari koji svoje djelovanje
zasnivaju na vlastitom kulturnom i religijskom identitetu kao i političari koji polaze od različitih
sekularističkih ideologija. Političko apsolutiziranje identiteta kao i političko poricanje identiteta vodi u
nove ideološke sukobe. U modelu ideoloških sukoba, političke mogućnosti za rješavanje sukoba su
sužene. Religijski i ideološki motivirani identiteti teže prevlasti radi dokazivanja vlastite istinitosti. Oni
takvoj pobjedi potčinjavaju i vlastitu politiku. Pred takvim religijskim, kulturnim i ideološkim učenjem,
politika i političar stalno moraju da dokazuju vlastitu pravovjernost i traže nove interrpretacije religijskih i
ideoloških izovra kojima bi opravdali vlastitu praksu, nacionalne i državne interese. Poseban motiv jeste
dokazivanje vlastite religijske, kulturne ili ideološke utemeljenosti takve vlasti radi njenog samoodržanja i
dokazivanja njenog idejnog legitimiteta. Početna uvjerljivost koja takve političare dovodi na vlast
okončava u licemjerju u kojem sami političari izdaju proklamirane principe. Najopasniji kritičari za