Znakovi vremena 6 - Ibn Sina

što se negacijom stavlja jeste DRGO (Anderes). Odnos perma sebi biva odnos postavljen kao negacija
drugosti. Negacija Drugoga je bitna odredba modernog identiteta. Refleksija je proces u kojem se
ispoljava ovakav identitet. Za Hegela misliti znači identificirati (Adorno). Pojam, ideja, subjekt su identični
samo ako ujedno u sebi sadrže razliku koju treba prevladati. Identitet tako bivas specifična odredba
suštine u dijalektičkom procesu razvoja APSOLUTNE IDEJE. A nužne forme IDEJE ili čistog mišljenja jesu
nužne forme i vlastite odredbe UNIVERZUMA. Bit svijeta Hegel određuje kao misao. A carstvo čiste misli,
istina, kakva je bez ljušture, “po sebi i za sebe”, jeste prikaz Boga. Time logika postaje ontologija,
odnosno teologija. Dijalektički identitet je u osnovi moderne ONTO-TEO-LOGIKE. On se može pronaći i u
etici. Dobro i zlo stoje u dijalektičkom odnosu identiteta. Dobro je ono što se odnosi spram sebe i svoje
razlike (Zla). Zlo se tretira kako nedostatak Dobra. Dobro opstoji samo u antinomičnom odnosu do Zla.
Svoju konkretnu egzistenciju dobija samo u prevladavnju Zla. Dobra nema izdvojeno od Zla. Zlo je njen
nužni korelat koji treba prevladati u višoj sintezi. Tako cjelina, ili, po Hegelu, Apsolutna ideja, biva istina.
Ona je izvan dobra i zla. istine i laži. U njoj neumnost postaje umna, a rat je jamac mira. Ona obuhvata i
ropstvo i inkviziciju i krstaške ratove i konc-logore i genocide. Razvoj Apsolutne ideje je Historija. Svjetska
povijest zbiva se na duhovnom tlu. Sloboda je jedina istinitost duha. Tek su germanske nacije u
kršćanstvu došle do svijesti da je čovjek kao čovjek slobodan, veli Hegel (Filozofija povijesti). A govoriti o
historiji nije moguće “izvan i prije države” (Hegel). “U svjetskoj povijesti može se gvoriti samo o
narodima, koji sačinjavaju državu” (Hegel, Filozofija povijesti). Država je “Božanska ideja kako ona
egzistira na zemlji”. Ona je “Bog u svijetu, zbilja običajnosne ideje, sebe znajući i htijući duh” (Hegel).
Moderni identitet, razvojem Apsolutne ideje, objektiviše se u državi. A moderna država, po Hegelu,
knstituiše se iz duha jednog naroda. Svjetska historija je historija naroda. Identite jednog narod
pretpostavlja identitet i razliku. Razlika tako biva Drugi, druga religija, druga običajnost, druga kultura,
drugi narodi, koje treba prevladati. Modernoj demokratskoj konstituciji države “nužno pripada, prvo,
homogenost, drugo, po potrebi, isključenje ili uništenje heterogenosti” (Carl Schmitt). Pokušaj Zapadnih
demokracija da svoju konstituciju temelje na univerzalnim načelima građanina-državljanina je u stvari
pokušaj da se prikrije ljuta rana da je GRAND NATION nastala tek kada je nemilosrdno uništila sve
manjinske jezike i kulture. Nastanak modernog Zapadnog svijeta najbolja je ilustracija kako se
uspostavljao nnjegov identitet. Osvajanje Amerike, inkvizicija, krstaški ratovi, iskustva nacizma, fašizma i
komunizma pokazuju kako se identitet modernog Subjekta uspostavljao negacijom svoje “drugosti”,
drugih civilizacija, kultura, jezika, običaja i religija. po modelu ovakvog modenog identiteta, koji isključuje
svaku razliku, BiH, sa svojom pluralnom strukturom različitih religija, identiteta i poitika, ne može se
konstituisati kao demokratska država, bez nasilja i negiranja razlika. Moderne demokratsake države ne
trpe supstancijalne razlike (etničke, religijske, kulturne). Zbog toga svako poopćavanje na nivou države
BiH, ove različite religije, identiteti i politike doživljavaju kakodesubjektiviranje. Očigledno da su se
bosanskohercegovačke posebnosti uspostavile po principu modernog dijalektičkog identiteta, u razlici
spram drugoga, i kao takve ne mogu prevladati razliku identiteta na nivou “opće volje” koja konstituiše
državu. A bez države nem građanskog društva u kojem se supstancijalne razlike mogu prevladati. U BiH
nema GRANDE NATION, koje su u Europi dovele do stvaranja nacionalnih država. Postmoderni identitet
Moderni koncept monističkog univerzalnog identiteta u postmoderno doba zamjenjuje koncept
“paganskog diferenciranja”, Na mjesto Hegelove maksime “istina je cjelina”, dolazi maksima “sastavni
dijelovi cjelina”. Ono univerzalno, kao negacija razlik, proglašeno je represivnim. No, Lyotarov ontološki
aksiom “heterogenosti i inkomenzurabilnosti mnoštva”, gdje svaki pokušaj reguliranja mnoštva pomoću