Znakovi vremena 6 - Ibn Sina

političare ovog modela dolaze iz njihove vlastite religijske i kutlurne matrice, izvanjska kritika, koja dolazi
iz drugih kulturnih i religijskih modela samo snaži njihovu poziciju unutar vlastite kulutrne i religijske
zajednice, jer oni takvu politika lako prikazuju kao novi oblik agresije prema svojoj zajednici. Ovaj politički
model stoga ne može odgovoriti potrebama jedne religijske i kulturne zajednice, koja je izložena u svijetu
modernih komunikacija različitim uticajima. Također, ovaj politički model ne može prevladati sukobe u
multikulturnom i multireligijskom društvu. Takvo društvo može da održi vlastitu koheziju samo
poštivanjem različitosti a ne njihovim poricanjem ili apsolutiziranjem vlastitog identiteta. Ostaje pitanje
kakav odnos politike, identiteta i religije neće voditi u nove ideološke sukobe, u nova sukobljavanja
unutar jedne kulturne i religijske zajednice i nova sukobljavanja različitih kulturnih i religijskih zajednica.
Takav odnos je moguće tražiti samo u razdvajanju politike, identiteta i religije a ne nikako u njihovom
međusobnom podređivanju. Svako podređivanje politike identitetu i religiji, ili obratno vodi ka novim
ideološkim sukobima. Uvjerljivost savremene politike počiva na njenoj sposobnosti da dovede u sklad
vlastite interese i deklarirane principe. Pravo na religijski i kulturni identitet kako pojedinca tako i
zajednica pripada kompleksu ljudskih prava i sloboda. Poštivanje ovih prava jeste polazište savremene
politike, ukoliko ona želi da očuva stabilnost vlastite zajednice i doprinese stabilnosti u međunarodnim
odnosima. Mogućnost za izgradnju takve politike presudno ovisi od stepena nacionalne sigurnosti
određene zajednice i stabilnosti njenog identiteta. Svako vanjsko ugrožavanje sigurnosti zajednice i
osporavanje njenog identiteta potiče na traženje povijesnog uzora u dobu kada je vlastita zajednica bila
snažna. Takvo povlačenje vodi ka religijskom identitetu kao osnovu vlastite kulturne i svake druge
posebnosti. Tako počinje novi povijesni ciklus obnavljanja religije, jačanja kulturnog identiteta i političke
odbrane kulturne posebnosti kao najvažnijeg cilja nacionalne i državne politike. To je univerzalno pravilo
ponašanja vojno, ekonomski ili kulturno ugroženih ili podređenih zajednica kroz povijest. Dinamika ovog
procesa ovisi od povijesnog stanja zajednice. Ovaj proces nije određen religijskim normama, nego
povijesnim razlozima. Dinamičnost i porihvaćenost ovog procesa strastanja religije, identiteta i politike
ovisi od jačine prijetnje sigurnosti i identitetu zajednice. Religijska ili ideološka edukacija unutar same
zajednice nema primarni značaj. Same religijske norme također nemaju primarni značaj. U ovom procesu
nije bitna sama norma, nego njena povijesna reinterpretacija koja presudno ovisi, ponovo, od jačine
prijetnje sigurnosti i identitetu zajednice. Zajednica u krizi uvijek razlog za vlastito stanje nalazi u
odstupanju od vlastite tradicije i u zavjereničkom ponašanju, agresiji i prijetnji tuđe kulture. Ugrožena
zajednica izlaz iz krize traži u obnavljanju vlastitog religijskog i kulturnog identiteta i podređuje politiku
odbrani identiteta u odnosu na kulturu iz koje dolazi prijetnja. Neovisno od religijskih normi,
uspostavljanje ovog odnosa između religije, identiteta i politike je povijesno pravilo.