Znakovi vremena 6 - Ibn Sina

crkva igrala izrazito važnu ulogu u pripremi i izvođenju velikosrpske agresije, ali i u odnosu Hrvatske
prema BiH, posebno do kraja 1992. godine. Tako npr. u lejto 1995. godine, dakle, kad je rat pri kraju,
Sveti Savjet biskupa u Beogradu objavljuje poruku da “crkva nosi svoj krst i prolazi golgotu sa svojim
ugroženim narodom”. (Ovo napominjemo stoga što je kriza Jugoslavije, odnosno početak borbe za veliku
Srbiju, otpočeo kao lament o “ugroženosti Srba”, a radilo se podršci u pripremama za agresiju i na
Hrvatsku i BiH. I katolička crkva u Hrvatskoj u okolnostima raspada Jugoslavije i osamostaljenja Hrvatske i
sama se intenzivno nacionalizira, a u praksi se sve više prihvaća naziv “Crkva u Hrvata”. Nakon
zausavljanja agresije na Hrvatsku “Crkva u Hrvata” slijedi još oštriju tendenciju nacionaliziranja, čije,
(posebno od strane jednog broja svećenika) podstiče velikohrvatske ambicije prema Bosni i na taj način
ozbiljno zalazi na teren politike. Ovaj proces ne jenjava ni nakon što je Vatikan, slijedom poštovanja
posebnsoti osamostaljenih država iz Jugoslavije, odvojio biskupsku konferenciju BiH od biskupske
konferencije Hrvatske. Snažnije prožimanje religije i politike koje je uistinu bilo od značaja za proces
osamostaljivanja država kao suverenih nacionalnih država pojavno se manifestira kroz snaženje religije
kao takve i pojačanje uloge i uticaja crkve i vjerske zajednice uopće u društvu, a kod mase se pokazalo
kao porast, kako stupanja religioznosti, tako i povećanje broja religioznih ljudi. Porast religioznosti u
Bosni kod Bošnjaka sa sobom je nosio elemente kulturnog i duhovnog preporoda, a to znači jačanja i
vjerske i nacionalne samosvijesti. Za razliku od Srba i Hrvata Bošnjaci svoju “etno-religioznost” ili
preciznije, svoju vjersku i nacionalnu egzistenciu vežu isključivo za državu Bosnu i, s obzirom na
neskrivene aspiracije najprije pravoslavnih Srba, a kasnije i Hrvata katolika da međusobno podijele Bosnu
i učine je zemljom bez Bošnjaka, veću je za fuknciju samoodbrane. (To je u početku bilo prisutno i kod
bosanskih katolika, ali se kasnije transformira i utapa u općehrvatski politički program). Danas postoji
izraženo nerazumievanje upravo za poziciju bošnjaka u procesu pripreme i posebno, početnih procesa
samoodbrane od agresije. To nerazumijevanje nije samo pposljedica uviđanja udjela Islamske zajednice u
odbrambenom ratu, već je, prije svega rezultat ili kršćansko-civilizacijske ili ateističke optike brojnih
analitičara i publicista, kako u zemljama ex-Jugoslavije, tako i šire. Dakle, u okolnostima rata kao
posebnog vida politike, religija je izašla iz svoje funkcije u užem smislu i poprimila elemente politike i
obrnuto. To se manifestiralo, s jedne strane, kroz podršku strankama na vlasti koje se danas razumijevaju
kao nacionlne stranke, a s druge strane kroz podršku vojskama. Na taj način agresija na BiH i rat kao
poslejdica agresije poprimio je elemente vjerskog sukoba. Ovi elementi nisu dominirajući, ali ih valja
naznačiti neovisno o tome šot ova teža može biti predmet sporenja. Razlika je po mom sudu u tomr što
su vjerski elementi rata kod Srba (pravoslavaca) i Hrvata (katolika) bili u funkciji velikodržavnih nastojanja
i pod geslom pomoći i zaštite tih naroda, a kod Bošnjaka u funkciji akumulacije odbrambene energije.
Treba napomenuti da je Tadeuš Mazovjecki (Tadense Mazowiecki) u svom izvještaju UN objektivno
postupio kad je ustvrdio “da rat u BiH nije vjerski rat”, ali da su vjerske razlike odigrale određenu ulogu
kao elementi nacionalnog identiteta, te da u konfliktu značajnu ulogu igra crkva. Da su pravoslavna i
katolička crkva slijedile matice nacionalnih interesa svjedoče, ne samo ratna događanja, već i danas
vidljive posljedice rata. Naime, u sklopu programa osvajanja i komadanja Bosne i razaranja tkiva
Bošnjaka, čija je ovo jedina domovina, nisu samo vršeni zločini genocida. etničkog čišćenja, spaljivanja
nastambi i sl. već i uništavanja vjerskih (sakralnih) objekata i svega onoga što simbolizira islam. Svugdje
tamo gdje je kontrolu imala srpska ili hrvatska vojska, ili, gdje su to omogućavale vojne pozicije, razoreni
su ili oštećeni islamski objekti u cjelini. Na nekim lokalitetima razaranje ili skrnavljenje katoličkih odnosno
pravoslavnih sakralnih objekata činili su i Bošnjaci - muslimani, ali to nije bilo pravilo vojničkog ponašanja,