Znakovi vremena 6 - Ibn Sina

eligiji znači prihvatanje religije zarad dosezanja koristi od religioznosti, odnosno izbjegavanja
dekadentnosti i štetnosti u slučaju njenog odsustva. Koristi od religije mogu biti i ovo i onosvjetske,
odnosno materijalne i duhovne. Okretanje tradicionalista ka religiji čisto je praktičnog karatkera. Njegov
cilj nije dosezanje visokih duhovnih stremljenja već zaštita od nedaća, dobijanje koristi, obezbjeđenje
onosvjetske sreće ili drugi ciljevi koji se susreću kod ove grupe kao zadaci religioznosti. Religijski mislioci
u filozofiji morala bili su orijentirani isključivo na krajnji cilj i nužnost prihvatanja religije tumačili su
potrebom sticanja ovosvjetskih i onosvjetskih blagodati, dok su tradicionalni filozofi te ili ne samo
krajnjem cilju nego i užitku, jer su držali da čovjek šta god da čini, čini radi ostvarenja užitka. Tako i u sferi
morla također mora postojati užitak, s tim što racionalni i onosvjetski ima prednost nad materijanim,
prolaznim užitkom. Otuda se religija poima kao glavna potpora moralu, pa se potrea za religioznošću
smatra ishodišnom i nužnom za dosezanje užitka. Tako se filozofi za potvrdu religije služe čovjekovom
sklonošću za zadovoljstvom. Rezultat i koristi su ili ovo ili onosvjetski, duhovni ili materijalni, te nisu
ograničeni na ovozemaljske domene. Očekivanja čovjeka od relgiije mogu se uobličiti u dva pitanja – šta
čovjek očekuje od religije? I šta treba očekivati od religije? Prvo pitanje je iskustveno – historijsko, a
drugo etičko. Metod ispitivanja prvog je također iskustveno-historijski i pokazuje da osnovna tendencija
čovjeka ka okretanju religiji nije i jedina njegova tendencija i da nije samo u smislu zadovoljavanja brojnih
instinktivnih nagona. Njegovim proučavanjem bavi se psihologija i sociologija, ali njegovo postavljanje
slijedi nakon prihvatanja religioznosti, pošto prvo treba izgraditi psihološki sklop i prihvatanje religije od
strane pojedinca, kao i od strane društva. Međutim, drugo pitanje je etičko i uvodno u pitanja
religioznosti ireligije, a čovjekova očekivanja od religije se uistinu svode na nivo tumačenja religije, pošto
se pretpostavlja da onaj kome se ona obraća nije bez razuma, bez potreba, očekivanja ili osjećaja. Dakle,
religija svojim izučavaocima nudi dva pitanja na analizu – jedno je suština religije ili religija na nivou
definicije, a drugo postojanje religije ili religija na nivou analize. Religija na nivou definicije predstavlja
zbirku vjerskih poziva, koji putem prenositelja vjere bivaju na usluzi čovjeku i ulaze u domen filozofskih i
teozofskih istraživanja, dok relgija na nivou analize predstavlja psihološki i socijalni fenomen, što je tema
istaživanja, dok religija na nivou analize predstavlja psihološki i socijalni fenomen, što je tema istraživanja
psihologa i sociologa, čime se formiraju nove oblasti - psihologija religije i sociologija religije, koje se pak,
oslanjaju na princip kauzaliteta, gdje se religija posmatra kao fenomen sličan svim ostalim društvenim
fenomenima. Treba imati na umu da se filozofski argumenti ne mogu upotrijebiti u dokazivanju ili
negiranju postavki psihologije ili sociologije religije, isto kao što se ni obrnuto psihološkim ili sociološkim
metodama ne mogu dokazivati ili opovrgavati filozofske postavke. Naposlijetku, ukratko bismo ono što
čovjek očekuje od religije, s obzirom na ograničenost njegovog razuma i opširnost potrea, mogli sažeti u
sljedeće: pružanje odgovora na pitanja koja su pred čovjekom, ana koja razum ne može pružiti odgovor,
ukazivanje na pravi put, tj. put istinskog usavršavanja i uzdizanja čovjeka, obezbjeđivanja individualne i
društvene psihološke stabilnosti, uspostavljanje progresa sukladnog specifičnostima mjesta i vremena,
obezbjeđivanje morala sukladnog iskonskoj ljudskoj prirodi, osiguravanje života na principu dijaloga,
prihvatanja i shvatanja različitosti, mira i spokoja, uspješno predvođenje i upravljanje ljudskim društvom,
uspješnost u rukovođenju zajednicom i rješavanje ekonomskih problema, poštovanje čovjekovog
dostojanstva, uspješnost u stvaranju nacionalnog jedinstva u sklopu izgradnje svjetskog mira, uspješnost
društvene participacije u kulturnom i političkom razvoju ljudskog društva. Da li religija može pružiti
odgovore na očekivanja čovječanstva ili treba proklamirati svršetak epohe ideologije i vjerovati u početak
era nove naučne kulture, koja upotebom iskustvenih metoda drutšvenih znanosti, bez uplitanja religije,