Znakovi vremena 6 - Ibn Sina

Šta individua i društvo očekuju od religije, identiteta i politike - Ali Reza
Ansari
Očekivanja čovjeka od religije, identiteta i politike se ubrajaju u niz važnih i ozbiljnih pitanja, a njihovo
razmatranje je nužno i neophodno, čak štaviše, možemo reći da za opstojnost društvenog života i
ispravno percipiranje razlika među ljudima ima životni značaj. Prv korak u njegovom razmatranju
predstavlja posjedovanje realne slike društva, bez maski i pristrasnosti. Ne smijemo dozvoliti da
predrasude zastorima dvosmislenosti, te pogrešnog mišljenja i shvatanja zaslijepe oči razuma, niti da
zloupotrijebimo očekivanja pojedinca i društva od ova tri temeljna pojma. Treba imati na unu i činjenicu
da se njihovo poimanje razlikuje kod običnog puka i intelektualne elite, zato što se ta elita izuzetno trudi
da, promjenom tumačenja njihovog značenja, i pučko shvatanje uskladi i približi vlastitom. To je dakle,
razlog različitosti percepiranja pojmova identitet, religija i politika kod ova dva staleža, premda ni sama
inteligencija, iako nastoji doći do spoznaje njihovog značenja u okvirima racionalnog promišljanja, ne
uspijeva izgraditi zajednički stav. Brojne razprave o odnosu čojveka i religije, čovjeka i identitea, te
čovjeka i politike nužno moraju obuhvatiti odgovor na pitanje šta čovjek od njih očekuje i koje ga to
potrebe vuku u njihovom pravcu. ŠTA ČOVJEK OČEKUJE OD RELIGIJE? U vezi sa ovim pitanjem postoje
dva stajališta – jedno u kojem je osovina i osnova svega Bog, a drugo u kojem je na to mjesto postavljen
čovjek. Prema prvom gledištu, čovjek je rob, a Bog gospodar. Šta onda rob može očekivati od svog
Gospodara sem da mu oprosti grijehe i sačuva ga kazne? Ovdje je domet vjere apsoluta i njena prisutnost
je moguća u svakom domenu. Upravo zbog toga, u obavljanju bilo kog posla treba krenuti od vjere i
odgovor na svako pitanje treba tražiti u njoj. Prema stanovištu u kom je čovjek postavljen kao osnova,
tačno je da je čovjek rob, a Bog gospodar, ali čovjekova religioznost ne znači korist za Boga, zato što On
nije ovisan ni o kome – koristi od religioznosti se vraćaju čovjeku, što znači da je ona i namijenjena upavo
njemu. Razlika između tradicionalista i modernista glede poimanja religije ogleda se u sljedećem –
modernisti nastoje da korištenjem onog što se naziva ratio i koristenjem znanja spoznaju ispravno i
neispravno u religiji kako bi zadovoljili svoje ovosvjeske potrebe i zato smatraju da su ovosvjetski poslovi
du nosti nauke i razuma, dok tradicionalisti vjeruju da su ljudski um i znanje ograničeni u poimanju
isravnog od neispravnog i da bez učešća religije ne mogu zadovoljiti ovosvjetski život i njegove potrebe.
O ovoj vezi veliki iranski filozof Motahhari kaže - Društvene pojave u vremenu koje predstoji obavezno se
moraju uskladiti sa potrebama i željama čovjeka ili biti njihov zadovoljitelj. Ako religija ne želi da zaostane
mora posjedovati jednu od ove dvije osobine. Dakle, mora ili iznaći svoje mjesto u ljudskim tendencijama
koje već postoje u dubinama iskonske ljudske prirode, ili, ukoliko sama ne predstavlja te potrebe, onda
nužno mora zadovoljavati one koje su prisutne kod čovjeka. No, to samo po sebi nije dovoljno. Uloga
religije kao obezbjeditelja i zadovoljitelja tih potreba i stremljenja mora biti toliko snažna i nenadmašiva
da je zapravo ništa drugo ne može preuzeti. Znači, moramo pretpostaviti da čovjek posjeduje izvjesne
potrebe i da je samo religija ta koja može pružiti njihovo ispunjene. Ukoliko bi postojalo nešto što bi
religiju moglo istisnuti sa ove pozicije i preoteti joj ovu uloga, onda bi ona zasigurno prestala postojati.
No, religija posjeduje obje navedene specifičnosti – dio je čovjekovih tendencija i nezamjenjivi
zadovoljitelj čovjekovih izvornih potreba. Ne treba previdjeti ni činjenicu da okretanje pragmatzma ka