Znakovi vremena 6 - Ibn Sina

Evropi i komunizam i sekularizam. Zanimljivo bi bilo vidjeti zašto nastaje simbioza vjere i države? “Kada
zbog svog duhovnog otpadništva, vjerske institucije izgube duhovnu moć, ona imaju potrebu da to
nadomjeste političkom moći, a država , također, da bi imala uticaja na narod, sklona je da traži
pokroviteljstvo vjere. Da bi tako površna vjera mogla da bude omasovljena ona mora biti netolerantna
prema drugačijim shvatanjima a tolerantna prema grijesima svojih sljedbenika. Ona mora svoju snagu da
zasniva na političkoj moći, jer moć i snagu istine ne posjeduje.” (MB ZMVZ str. 50,76) Ne portretiše li na
najbolji način ovo mišljenje, a riječ je o mišljenju jedne kršćanske sljedbe, staje duha većina današnjih
etabiliranih vjerskih institucija. Sjetimo se samo kako se zvanična pravoslavna crkva u Srbiji, umjesto u
promociju duhovnih vrijednosti, pretvorila u servis za blagosiljanja koljača dok su ovi po Bosni činili
najgore zločine. Nedavnu posjetu Pape Hrvatskoj, gdje je Tuđmanu omogućeno da se – pred ogromnom
katoličkom masom – napadno promoviše uz Papu, neki analitičari su okvalifikovali kao neprincipijelnu
trgovinu između Vatikana i jednog diktatorskog režima – a sve po sistemu: Vi nama podršku Svete stolice
a mi vama podršku naše katoličke mase. Islam je vjera koja ne samo da dozvoljava miješanje vjere i
politike nego to čak i podstiče. No u ovome svakako ne leži opravdanje za činjeicu da većina diktatorskih
režima u islamskom svijetu danas, za svaki slučaj, državne muftije kao vlastite suvenire drži u džepu.
Pored ovako globalno sumorne slike postavlja se pitanje: Je li uoopće i moguća moralna politika?
Odgovor je – da, moguća je! Četvrti islamski halifa h. Ali je svoje viđenje prave politike sažeo u riječima:
“Moja politika je istina”. Da nije u pitanju puka frazeoligija, kojoj gotovo svi danas podliježu, h. Ali je to na
najboljinačin demonstrirao svojim cjelokupnim životom. Evo smao jedne anegdote iz njegova osebujnog
života: Za vrijeme čuvene bitne na Sifinu (mjesto u Iraku nedaleko od rijeke Tigris) s pobunjeničkim
vođom Muavijom, Muavijine trupe su zauzele strateški izvor i slijedilo je iscrpljivanje žeđu h. Alijevih
boraca na vrelom iračkom pijesku. Muavija je računao da će Alijeva vojska za nekoliko dana usljed
iscrpljenosti žeđu s lahkoćom biti potučena. No, h. Alija, kao najbolji borac svih vremena, osmišljenom
taktikom i sigurnim vojnim zahvatom odbacuje Muavijinu vojsku od izvora koji život znači – i situacija na
bojištu se radikalno mijenja. Sada se Muavijina vojska našla pred sigurnim porazom. No, h. Ali naređuje
svojim vojnicima da Muavijinoj vojci načine koridor do izvora kako bi svi zajedno kroistili blagodati vode.
Na ovo neki Alijeve pristaše burno protestuju: “Zar na oni zamalo iscrpljivanjem žeđu nisu doveli do ruba
poraza, pobjeda je sada pred nama a mi im dajemo ono što su oni nama sprečavali.” H. Ali je na ovo dao
antologijski odgovor: “Mi nismo ovdje radi pobjede, mi smo ovdje radi istine. Kad bi mi činili ono što oni
čine, pa kakva bi onda razlika bila nas i njih?” Kao da je h. Ali htio poručiti svojoj vojsci: Bolje je da
budemo poraženi držeći se istine i moralnih načela nego da budemo pobjednici gazeći moral i pravdu.
Mnogi historičari su ga, kriterijem mjerenja sposobnosti kvadratima osvojene teritorije – ne znajući pravu
prirodu njegove ličnosti – okvalifikovali kao odličnog borca ali i kao netaktičnog (tj. nesposobnog)
vojskovođu. H. Ali je još tada dao odgovor na ovakva imputiranja: “Ja sam i u tome (spletkarenju)
sposobniji od Muavije, ali to meni ne priliči”. Poslije svih spletaka Muavijaina opcija je izvojevala
(dunjalučku) pobjedu – koja nije bila rezultat superiornosti Muavijine opcije već odraz Božije providnosti
da ljudi dobiju ono što žele, a većini im je , čak i onim u Alijevim redovima, bio bliži Muavijin mentalnli
sklop nego h. Alijeva besprijekorna čistota i istinoljubivost. H. Ali je tako nestao sa scene ali se njegov
moralni lik, poput planine, uzdigao visoko – da vječno, na obadva svijeta, svjedoči o superiornosti istine i
morala nad ljudskom taštinom i sitnim dunjalučkim probicima. Historijska je činjenica, međutim, da svijet
pretjerano i ne ljubi istinu i bezgrešnost. Uostalom, koji bi to političar danas dobio izbore kada bi govorio
samo istinu, a ne ono što masa želi da čuje. Nijedan posigurno. “Svijet ljubi grijeh, a prezire pravdu i to je