Znakovi vremena 6 - Ibn Sina

Kričko mišljenje i kriza mišljenja - Fatima Lačević
Vrijeme novog prevrednovanja Čini se da smo iz teme Seminara Religija, identitet, politika opozvani za
prohod u samu riječ ukoliko smo izrekli da je ovo “pokušaj da se možda prvi put o ovome “trojstvu”
progovori kao o jedinstvenom problemu na jedan nov, otvoren, argumentovan i naučno utemeljen
način”, svakako i pitanje za koje se očekuje odgovor, “mogu li i trebaju li ova tri segmenta koji čine
jedinstvo teme seminara, da egzistiraju zajedno ili ih treba promatrati potpuno odvojeno u
svakodnevnom životu”, je jedna zapreka prohoda u riječ. Držim da smo temom pozvani u razgrnuće
stvari kako je ne bi držali predmetom i zagušili u odgovor. Ono što je opoziv i što je poziv iz teme valja biti
nužna pokornost ka differentia qualitatis koja pretpostavlja scientia qualitatis koje se znanje različitosti
ne preuzima iz spoznaja što su već polučene iz historicističkih klasifikacija kvaliteta odnosa religija,
identitet, politika pred kojim smo prije opredjeljenja za neku klasifikaciju, obavezni na pitanje ali i
“mogući” “odgovor” prije već postojećeg. Vrijedno je mišljenja danas propitati, dakle, ono moguće
jedinstvo religija, identitet, politika koje nije zarobljeno iskustvima njegova nasilna razdvajanja kao i
iskustvima nasilna ujedinjenja. Mislim, dakle, da se tema ne bi trebala smjestiti unutar opredjeljenja za
pozitivno ili negativno relevancije dva tipska i divergentna vidokruga njenog sadržaja modernom
građanskom poimanju ili pak tradicionalnom i konzervativnom. Jedan i drugi vidokrug, kad se unutar
umjesti smisao fenomena, ovi postaju problemom osmišljenim iz pragme historije i jednog iskustva,
primjerice iz Bosne. Opoziva ovaj “iskustveni vidokrug” samu stvar koja, dakako nije, makar je historijski
fenomen, iz svoje biti samo historijsko, ponad svega je ljudsko. Kad se biću ljudsko koje ih objavljuje kao
vlastitost objave njegova vlastitost reducirala na historijsko, konkretno biće, tada je ono što mu
unutarnje pripada postalo spoljnje, da bi se to spoljnje izdiglo u prostor iz kojeg se biće čovjeka definira
na historijski prigodaan nčaičn kojima ja nazivam jednako oba tipska, divergnetna vidokruga fenomena
religija, identitet, politika. Samim tim što stoji fomrulacija suštine divergencije po opredjeljenju da se u
sferi javnog života odvoje (Bosna pragma) ili pak da javni život negativno ne trpi od njihova jedinstva,
formulacija već upućuje na rascjep iz koga mi mislimo a ne na divergenciju vidokruga. Riječ o
funkcionisanju čovjeka u njegovoj rascjepljenosti u “sfere života” što polučuje logično i mogućnost da u
sferi javnog života tek ima identitet života ukoliko se ovi fenomeni ne projiciraju iz bića života samog
nego se biće života satjeruje u vidokruge fenomena koji su ponad bića. Vidim da su pogrešne premise
uzrokom, naročito kad je riječ o pragma Bosna, kruženja oko problema odnosa religija, identitet, politika.
Svjedoči takvo stanje mišljenja činjenic da je sam moderni svijet otjelovljen u liku “međunarodne
politike” jedna neistinita premisa budući da bi priznanje rascjepa ljudskog kao izvorišta općeg problema a
ne problema Bosne uzdrmalo njegove temelje iz kojih deriviraju i ovaj jedan od svih vidokruga značenja
fenomena modernog svijeta koji zato što je u vidokrugu značenja a ne u horizontu ljudskog bića, postaje
političkim problemom pa se u političkom rješenju utapa smisao identitetaa i religije. Neosporno je samo
ovovrsno jedinstvo u “identitet religije politike”. Stoga se politički sukob i “izlaže” kao religijski i sukob
identiteta, budući da je lažno jedinstvo religije, politike i identiteta tijesno, puca sukob ljudskog koje se
zatomilo u neistinitost sa samim sobom. U modernom svijetu istinitost tte neistovjetnosti se ne smije
priznati zbiljskom zato što je u temelju modernog svijeta, uvodim sad izraz, “podruštvljenog