Znakovi vremena 6 - Ibn Sina

izgovara. Po Kur’‘anu ni jedan poslanik nije bio “koji nije govorio jezikom naroda svoga” (XIV, 4) kako bi
mu mogao objasniti objavu. Pavle je govorio Grcima grčki, a Hebrejima hebrejski. Dakle, tolerancija
podrazumijeva da svatko ostane s vlastitim jezikom (post 10,5), prema “svojim plemenima i jezicima, po
svojim zemljama i narodima” (Post 10,20 i 10,31). Kralj Ahsvar poslao je pismo “knezovima svakog
pojedinog naroda, svakoj pokrajini njezinim pismom i svakog pojedinog naroda, svakoj pokrajni njezinim
pismom i svakom narodu njegovim jezikom” (Est 3,12). dakle, maksimalna tolerancija, “drugom” je
poslana vijest napisana njegovim pismom i njegovim jezikom. Neki kažu da je jezik pretpostavka
samoidentiteta i identiteta. Zaista, gotovo sve sociološke i politikološke definicije polaze od jezika kao
elementa u nastanku i identitetu nacije. A da autori takvih definicija mogu biti i u zabludi pokazuje
podatak da uloga jezika ne mora baš biti tako velika (ili odlučujuća) jer engleskim, španjolskim,
njemačkim jezikom govore pripadnici više nacija. Tu se nacionalna identifikacija najčešće ne određuje po
jeziku, već po državi u kojoj se živi (Englezi, Amerikanci, Švicarci, Finci) ili po podrijetlu (Nijemci).
Belgijanci imaju tri službena jezika (francuski, holandski i njemački), Svajcarci četiri (njemački, francuski,
italijanski i retoromanski), Finci dva (finski i švedski), itd. Međutim, u višenacionanim društvima, načelo
jednakosti, kada su u pitanju jezik i kultura, znači jednako pravo na različitost. Lijepa je zamisao da se
stvori društvo građana u kojem će svi biti jednakopravni građani. Ali, kad se dođe na pitanje jezika i
kulture kao znaka identiteta onda to ne važi. Varady Tibor navodi primjer da je Evropska unija uvela
jedinstvenu monetu, ali joj ni na kraj pameti nije bilo da uvede jedinstven jezik jer bi time Evropa prestala
biti ono što jeste (bez obzira na moguću praktičnost uvođenja jednog jezika). Da li pluralizam jezika u
državnoj zajednici vodi integrativnim ili dezintegrativnim procesima? Evo što je o tome mislio T. Parsons:
“Kako je jezik ključna žiža etničke pripadnosti, pravo svake etničke grupe u pluralističkoj zajednici na
korišćenje vlastitog jezika, može postati žiža poremećaja i unutrašnje napetosti, što se pokazalo u
sukobima između Valonaca i Flamanaca u Belgiji i Engleza i Francuza u Kanadi. Tamo gdje je jezik jedne
etničke zajednice postao jezik zajednice, članovi drugih grupa mogu biti izloženi velikim pritiscima” (T.
Parsons, 1992:115-116). b) K u l t u r a na kraju XX stoljeća postaje važniji element, od svih drugih,
identiteta (osobito u dijaspori). Skupini njena kultura razvija osjećaj kolektivnog identiteta. Tako kulutra
jača integraciju skupine, ali i njenu diferencijaciju spram “drugoga”. Ipak, kulturni identitet je, po pravilu,
obrana od tuđeg kulturnog utjecaja. Nedopustivo je kulturu koristiti kao pretekst za isključivost i
netoleranciju. Zločin je ljude ubijati zbog njihove kulturne različitosti. Oni imaju pravo na različitost. Tu
kulturnu različitost ne treba prenaglašavati i na toj prenaglašenosti stvarati nepomirljivi antagonizam.
Opasno je kad se razgovor o nacionalnoj(im) kulturi(ama) pretvori u razgovor o dobroj (mojoj) i lošoj
(tvojoj) nacionalnoj kulturi, kad se želi istaći superiornost, ekskluzivitet sopstvene nacionalne kulture.
Pod ekstreman odnos spram vlastite nacionalne kulture teže potpadaju osobe koje žive u heterogenim i
urbanim kulturama. Mulitikulturalizam je kulturna politika koja prvenstveno teži ravnopravnom
koegzistiranju kultura. Interkulturalizam je kulturna politika koja pretpostavlja uzajamnost, ravnopravnu i
punopravnu zamjenu među svim kulturama koje su u dodiru. “Za razliku od multikulturalizma, odnosno
kulturnog pluralizma koji je u osnovi statičan, usmeren na paralelnu koegzistenciju kultura,
interkulturalizam je dinamičan ... Strategija interkulturalizma, međutim, nije nikada primjenjena na
odnose između globalnih društava, odnosno nacionalnih kultura” (B. Stojković, 1998:96). c) T r a d i c i j a
preko koje se razvija kolektivna svijest o etničkoj i koknfesionalnoj prošlosti. Nacionalna tradicija se, zbog
specifične nacionalne povijesti, stvara u okviru jedne nacije obuhvatajući kolektivnu svijest, načine
ponašanja, specifične običaje i tvorevine nacionalne kulture. Kult tradicije uvijek je u funkciji suvremenog