Znakovi vremena 6 - Ibn Sina

ata nije zavisio od nje. Njen politički lider tada je rekao, u Bosni neće biti rata, za rat su potrebni dvoje. U
suštini u bosni i nije bilo rata, nad Bosnom je izvjesna agresija, najprije s jedne, Srbijanske a onda i s
druge Hrvatske strane. U Bosni su vodile rat Srbija i Hrvatska, što međusobno, što zajedno protiv Bosne i
Hercegovine. Nakon četvorogodišnje agresije, rata i odbrane nastao je Daytonski sporazum. Uz sve
nesporno vrijesne i dobre strane ovog sporazuma s obzirom na vrijeme u kojem je nasto i s obzirom na
zaustavljanje rata ovim sporazumom nije potpuno i definitivno riješeno Bosansko pitanje. Naglašavam
potpuno i definitivno. Svjestan dinamičnosti i historičnosti svih društvenih procesa i pojava, uključujući i
pitanje države, što daje prostor za optimizam i nadu u rješavanju Bosanskog pitanja daje mi za pravo i za
pesimizam i za strah da se rat u svim njegovim strahotama i užasima može ponoviti bilo u bližoj ili u daljoj
budućnosti. Osnovni razlozi pesimizma su: Legalna uključenost susjednih država, Srbije i Hrvatske, u
budućnost rješavanje Bosanskog pitanja, ne samo s obzirom na čin njihovog učešća u potpisivanju
Daytonskog sporazume već i s obzirom na njihovo pravo i obavezu bosanskih entiteta da svaki od njih
potpiše separantne ugovore sa ovim susjednim državama, nasuprot činjenici neposredne agresije ovih
zemalja na Bosnu u vrijeme uspostave Daytonskog sporazuma; Razlog potpisivanja specijalnih ugovora
između bosanskohercegovačkih entiteta i njima susjednih država po mnogo čemu u pravno političkom
smislu je sporan. On nije nigdje dat, formulisan, ali se može pretpostaviti da je to neki vid garancije
susjednih tzv. matičnih država dijelovima svojih naroda koji žive u BiH. Ovi sporazumi su apsurdni i
besmisleni kada su u pitanju Bosanski Srbi i Bosanski Hravati na jednoj strani a diskriminatorni i veoma
opasni kada su u pitanju Bošnjaci i država Bosna i Hercegovina, na drugoj strani. Kada se ovi sporazumi
posmatraju sa aspekta nacionalnih prava Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata onda izgleda da su Bosanski
Hrvati i Bosanski Srbi nacionalizirali prostore bosanskih entiteta, odnosno da ti sporazumi dijele Bosnu
između Srba i Hrvata, između Srbije i Hrvatske, ili da u najmanju ruku stvaraju napola podijeljene
nacionalne zone uticaja Srbije i Hrvatske u Bosni i Hercegovini. S druge strane oni osporavaju nacionalnu
suverenost ovih naroda u Bosni i Hercegovini te im se garantira polilička i svaka druga jednakost i
ravnopravnost iz tzv. matičnih država. Prema tome, narodi koji su suvereni u BiH, u ovom slučaju Srbi i
Hrvati, faktički se stavljaju u poziciju nacionalnih manjina u BiH. Sporazumi bosanskohercegovačkih
entiteta sa susjednim državama, sporazum o specijalnim odnosima Republike Srpske i Srbije kao i
sporazum o specijanim odnosima Federacije BiH sa Hrvatskom, znače negaciju suvereniteta Bosne i
Bošnjaka. Bosna i Bošnjaci nisu zainteresirani, u dugoročnom smislu, za specijalne odnose samo sa
jednom susjednom državom odnosno konstitutivni narod u bivšoj SR Srbiji, SR Hrvatskoj i SR BiH. Hrvati
su bili konstitutivni narod u SR Hrvatskoj i u SR BiH. SFRj kao višenacionalna zajednica i država nije bila po
mjeri niti Srba niti Hrvata. Činjenica je da je SFRJ bila više po mjeri Srba nego Hrvata, da je bila više Srpska
nego Hrvatska tvorevina i stvarnost, ali ni jedna ni druga strana nisu bile zadovoljne dotadašnjim i
tadašnjim njenim postojanjem, te su i jedni i drugi bili protiv nje ali na različite načine. S tadašnjom
Jugoslavijom nisu bili zadovoljni a neku novu, bolju, adekvatniju nisu mogli koncipirati, jer su im koncepti
bili isti i međusobno nepomirljivi. I jedni i drugi htjeli su ostvariti isto, nacionalne države na istom
prostoru. Njihov sukob je bio neizbježan i neminovan. Srpski politički lideri tada su sasvim objelodanili
svoj politički stav u zahtjevu “Svi Srbi u jednu državu. Iz istih razloga iz kojih su stupili u međusobni rat
Srbi i Hrvati Bosnu su napale i Srbija i Hrvatska. Težnja stvaranja nacionalne države Hrvata nije mogla da
se ostvari bez agresije Srbije i Hrvatske na Bosnu. Bosna nije mogla izbjeći rat. Početak rata nije zavisio od
nje. Njen političkim lider tada je rekao u Bosni neće biti rata, za rat su potrebni dvoje. U suštini u Bosni i
nije bilo rata, nad Bosnom je izvršena agresija, najprije s jedne, Srbijanske, a onda i s druge Hrvatske