Znakovi vremena 6 - Ibn Sina

posebne nošnje (“tefillin”) za pobožne osobe. Članovi redovničkih zajednica nose istu odjeću. Vojnici,
policajci, pismonoše, također. Za vrijeme hadždža svi sudionici nose istu odjeću (simbolički se time
iskazuje jednakost svih pred Bogom). Odjeća može biti znak društvenog statusa i funkcije (često se na
pitanje “Tko sam?” odgovara “Ti si ono što izgledaš!”). Ona se prilagođava “svetom” i “profanom”, radu i
blagdanu. Prijelaz iz “profanog” u “posvećeno” prati i promjena odjeće (kad je netko zaređen za
svećenika stječe pravo i na nošenje posebne odjeće). U Bibliji i Kur’‘anu nalazimo odredbe koje se odnose
na oblačenje. Odjeća treba izraziti i razlikovanje, identitet spolova, pa je ženi zabranjeno da se oblači u
mušku, a muškarcu u žensku odjeću (Pnz 22,5). Allah je i za Adema i za svkog sljedbenika i sljedbenicu
islama odredio način oblačenja. Kod mormona crkva propisuje način oblačenja i kakve frizure mogu nositi
(kao znak raspoznavanja). Amiši nose “prosta” odijela s kopčama, širokim rubovima, pelerine i posebnu
vrstu šešira. Sljedbenici rastafarijanskog pokreta nose jedinstvenu frizuru (“strašne kovrdže”), puštaju
kosu tako da sliči i na lavlju grivu. Na ovim prostorima tradicija je na osnovu odjeće (i njene boje)
određivala nacionalna i konfesionalna identifikacija. U doba Turaka propisi su određivali način odijevanja
za pripadnike islama (zelena, žuta, bijela i crvena boja) i kršćane (ljubičasta, modra i crna boja, šešir i crne
cipele). Ostataka toga nalazimo u karikaturama koje se objavljuju u dnevnim novinama: fes je simbol
pripadnosti bošnjaštvu i islamu, šešir hrvatstvu i katolicizmu, šajkača srpstvu i pravoslavlju. Ili, ako se ne
uzima odjeća kao simbol identiteta, onda je to ime: zato jer je Muhamed to je Bošnjak i musliman; Franjo
– obvezatno Hrvat i katolik; Vojislav – Srbin i pravoslavac. Time imena određuju nacionalni i konfesionalni
identifikaciju i pripadnost. 4. POZDRAV kao znak identiteta. Skupina u cilju međusobnog identiteta njenih
članova nudi pozdrav. Tako je pozdrav znak pripadnosti nekoj skupini. Židovi se pozdravljaju sa “Šalom!”
– “Mir!”. U Talmudu nalazimo pozdrav “Mir – s vama!”. U Novom zavjetu “Mir vama!” (Iv 20,9). Katolici
se međusobno pozdravljaju s “Hvaljen Isus i Marija!”. Tradicionalni franjevački pozdrav je “Mir i dobro!”.
Pripadnici islama pozdravljaju se s “Es-selamu alejkum!” – “Neka je mir s vama!”. Ako je pozdrav znak
pripadnosti skupini, a jeste, onda je neprihvatljivo isti unositi u javni život u kojem sudjeluju pripadnici i
drugih skupina (nacionalnih, vjerskih). Tu bi trebalo zadržati univerzalne pozdrave, podjednako
prihvatljive za sve. U protivnom “manjinske” skupine mogu uvođenje pozdrava doživjeti kao atak na
njihovu posebnost i želju za asimilacijom. 5. U potrazi za identitetom društvene skupine (nacionalne,
konfesionalne ...) sklone su vraćanju MITU i mitskom predanju koji, kod člana skupine, razvijaju osjećaj
“tko sam”. Pri tom ne mora biti ni važna stvarnost ili lažnost mita. Mitovi često služe za iskrivljavanje
povijesti njene interpretacije (tipičan primjer kosovskog mita). Manipulacijom povijesti želi se izazvati
osjećaj stradalništva kod svoje nacionalne i konfesionalne zajednice. Pitanje identiteta u
postsocijalističkom periodu, u nekim slučajevima poput ex Jugoslavije, prate ratovi. A ratove, opet, prate
mitovi, legende i heroji. Identitet se vraća povijesti da bi se članovima nacionalne zajednice servirali
podaci o stradanjima i brutalnostima koje su njihovi preci preživjeli od druge(ih) strane (Srbi od Bošnjaka
i Hrvata; Hrvati od Bošnjaka i Srba; Bošnjaci od Hrvata i Srba). Povijest se, u takvom identitetu,
predstavlja kao kontinuitet stradanja od pripadnika nacionale(ih) zajednice (a) s kojom(ima) se u
konfliktu. U borbi za identitet, povijesna događanja trebalo bi interpretirati (na primjer u udžbenicima
povijesti) oslobođeno od nacionalnih mitova i mržnje koji mogu ponovo biti iskorišćeni za manipulaciju i
izazivanje sukoba. Naravno, to je lakše reći nego uraditi. Jer, odvajanje istine od mita traži preispitivanje
identiteta skupine (u ovom slučaju nacionalne). “Vrlo je lako moguće da je mitologija nužna faza u
razvoju ljudske misli koa takve ... definirati mitologiju kao poimanje zbilje koje postulira stalno prodiranje
svetih sila u svijest svakodnevnog iskustva”. (P. Berger-T. Luckmann, 1992:133). 6. OBIČAJ kao znak