Zagreb 29/2002 Hrvatski filmski - HFS

Hrvat. film. ljeto, Zagreb / god 8 (2002), br. 29, str. 75 do 79 Nenadi}, D.: Intima i kreacija protiv tradicije i imitacije
ma/ma{tarijama lika, problem lika ostavlja nerije{enim, a
svr{etak filma otvorenim, a to su mu i velike vrline.
Dojmljivu atmosferu, premda u kafkijansko-orvelovskom
registru, posti`e diplomant ADU-a Ljubo Lasi} u filmu Zauvijek
moja, prepunu dvosmislenih narativnih signala, koji
zamr{uju pri~u o opsesijama i utvarama srame`ljiva (ili mo`da
opasna) svjedoka navodnih ubojstava. Tomislav [ango
pak u Taxiju za prijatelje posve se prepu{ta ’lijenom’, ’ravnom’
pripovijedanju o lijenoj dokolici skupine prijatelja, njihovu
gotovo nijemom dru`enju i besadr`ajnoj komunikaciji.
Iz skupine jednominutnih igranih filmova istaknuli su se
Rew Irene Markovi}, koja simuliraju}i premotavanje filma
unatrag sa`ima ’povijest’ jedne veze — od netrpeljivosti do
prvih zanesenih kontakata. Milan Bun~i} nastavlja svoju seriju
meditacija o prolaznosti `ivota, no ovaj put ne{to nesabranije.
Train 622 ima asocijativnih (prizornih) vi{kova koji
ometaju njegovu cjelovitost, a i tuma~enje zna~enja. Ne{to
~itljiviji, ali i bitno jednostavniji ^ovjek koji je previ{e znao
Tomislava Topi}a, zasniva se na samo jednoj scenskoj dosjetki:
ljen~arenje naslovnoga ’junaka’ iznenada prekida ’negativac’,
slaba{no poentiraju}i pri~u. Izlaz Davora Klari}a s
atribucijom ’igrani’ ipak je bli`i ’`anr’-filmu, zbog primjene
postupka (rastezanje rubova slike) pomo}u kojega ’lik’ poku{ava
iza}i iz zatvorene prostorije, pretvoriv{i se na kraju u
obla~i} dima, {to se i nije pokazalo ba{ najsretnijim rje{enjem.
Jo{ jedan tihi spor pratio je 33. reviju: treba li videospot tretirati
kao ostale filmske vrste. Prevagnula je tolerancija, a
Tattva — India Bolero Josipa Mati}a u{ao je u u`i izbor kao
najesteti~niji primjerak te vrste, ne{to dojmljiviji od \o{i}eva
Osje}aj me prati da sam fiju — dobro raskadrirane igrane
’gangsterijade’.
Zbrojimo li sve elemente {arena i bogata programa ovim prikazom
’raskadrirane’ daruvarske Revije, mo`emo zaklju~iti i
ovo: eksperimenta je sve manje, ali je kreativno svje`; dokumentarac
pomalo tradicijski ’{kripi’ i ne pronalazi osobito
zanimljive teme; igranom filmu trebaju dobri ’mentori’, disciplina
i svje`e ideje; animaciju treba {to vi{e poticati, filmske
i videoklubove probuditi i podupirati. I na kraju, Revija
hrvatskog neprofesijskog stvarala{tva ne bi trebala ni{ta vrijedno
isklju~ivati: tolerancija, otvorenost i opu{tenost njezin
su za{titni znak!
H R V A T S K I F I L M S K I L J E T O P I S 29/2002.
79