Međunarodna zajednica i BiH - Status

Tema broja: Međunarodna zajednica i BiH
Međunarodne sile, gradnja države i nacije u Bosni i Hercegovini:
Od neokolonijalne
Međunarodne zajednice do
post-hegemone Europe?*
Koje su danas mogućnosti dostupne za Bosnu i Hercegovinu? Središnje pitanje nije treba
li BiH više ili manje imperije nego u biti kakvu vrstu imperija bi trebala. Paradoksalni
način prevazilaženja kritike neokolonijalizma i neoimperijalizma bi vrlo vjerojatno
mogao biti promoviranje ideje o istovremenom priznavanju hegemonističkog prizvuka
međunarodne intervencije i potvrđivanju odgovornosti koje slijede. To je opcija koja
u stvari jasno povezuje dvije važne rasprave o suvremenim međunarodnim odnosima:
“odgovornost za zaštitu”, kao i cjelokupnu raspravu o starateljstvima i međunarodnim
protektoratima
Sylvie Ramel
Uvod
U jesen 2007. došlo je do kristalizacije duboke političke krize
u Bosni i Hercegovini (BiH), oko pitanja reforme policije. Daleko
od toga da bude tek još jedna od kriza, ova bi se epizoda trebala
smatrati kao politički trenutak koji naglašava neke od ključnih
pitanja koja su bila stavljena na kocku još od potpisivanja
Daytonskog mirovnog ugovora 1995. godine. Uistinu, kako su
neki i istaknuli, ova bi kriza trebala biti shvaćena kao posljedica
postojećih veza između bosanskohercegovačke politike, Ureda
Visokog Predstavnika (OHR) i Europske Unije.
Kako se već naširoko diskutiralo da je Daytonski sporazum
stvorio etno-nacionalističke podjele koje su proizašle iz tri godine
sukoba, također se diskutiralo kako bi intervencionalistički
aspekt njegove primjene trebalo staviti pod promatranje. Intervencionalizam
koji je čak pojačan 1997. godine, prilikom zasjedanja
Vijeća za implementaciju mira u Bonnu, odlučilo je da
Visoki Predstavnik Međunarodne zajednice (OHR) dobije nove,
* Većina istraživanja za ovaj rad odrađena je tijekom mojega boravka kao
gostujući istražitelj na ULB-u (2007. – 2008). U tom kontekstu želim
zahvaliti članovima Centre de Théorie Politique i Pôle d‘Etudes sur la Paix et
la Citoyenneté, na svim njihovim komentarima i podršci na mom radu, kao
i za najjednostavnije, ali najvrijednije, za stvaranje bogatog i stimulativnog
okružja. Zahvalnost također dugujem i Halimu Grabusu, kao i Eldaru Sarajliću.
Međutim, odgovornost za bilo koju nepravilnost ostaje potpuno moja.
10 | magazin za političku kulturu i društvena pitanja
izvanredne ovlasti. Ove specijalne ovlasti dozvolile su Visokom
predstavniku uporabu njegovog “konačnog autoriteta” kako bi
olakšao primjenu svih civilnih aspekata Mirovnog ugovora. Na
terenu, ove ovlasti su, u biti, povezane s tri glavna aspekta mirovnog
procesa:
Vremenom, mjestom i predsjedanjem sastancima zajedničkih
institucija;
Prijelaznim mjerama učinkovitosti kada se stranke nisu u mogućnosti
dogovoriti, koje ostaju na snazi dok Predsjedništvo ili
Vijeće ministara ne usvoji odluku o stanovitom predmetu koja
se slaže s mirovnim ugovorom;
Drugim mjerama za osiguranje primjene mirovnog sporazuma
u čitavoj Bosni i Hercegovini, kao i glatko funkcioniranje zajedničkih
institucija. Takve mjere mogu uključivati djelovanja protiv
osoba na javnim položajima ili službenika koji nisu nazočni
sastancima bez valjana razloga ili onih za koje je Visoki predstavnik
dokazao kako krše pravne obveze proizašle iz mirovnog
ugovora ili uvjeta njegove primjene. [1]
1 OHR, „PIC Bonn Conclusions. Bosnia and Herzegovina 1998: Self-sustaining
Structures”, December 10th 1997. Dokument dostupan na: http://www.ohr.
int/pic/default.asp?content_id=5182.