Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
Drukčije rečeno, laičnost ne dotiče, pa samim tim i ne uvjetuje<br />
stilove života ili, kako ih zove Rawls, “planove života” subjekata.<br />
Štoviše, upravo prisutnost principa laičnosti koji, pomevši<br />
svaki pokušaj da se neki plan života smatra boljim od drugog,<br />
omogućuje privatnim osobama da ostvaruju plan života koji im<br />
je srodniji. Naravno, uvijek u poštivanju okvira ustavnih principa,<br />
odnosno jedinog razumljivog oblika istine u okviru ustavnog<br />
demokratskog sistema.<br />
Dakle, ako na privatnom području istina nastavi igrati vlastitu<br />
ulogu, hraneći se povlasticama i odlukama grupa i pojedinaca,<br />
isto se ne može ostvariti na javnom području gdje grupe i<br />
pojedinci nužno moraju napustiti vlastite “istinite u snažnom<br />
smislu” dogmatske pozicije kako bi usvojili ustavne “istine”<br />
dijaloga među jednakima, ravnopravnih argumentacijskih<br />
dostojanstava i nadasve laičnosti. [18] U tom svjetlu, temeljna<br />
funkcija ustavne države, koja je laička ne zbog političke koristi,<br />
nego zbog strukturalnih zahtjeva demokracije, sastoji se upravo<br />
u tome da omogući sve ovo. Ustavna demokratska država<br />
koja ne nudi prikladna sredstva za traganje za istinom, za<br />
stvarno sudjelovanje u javnom dijalogu, negira samu sebe<br />
i ustav, ponovno uvodeći u korito politike onaj auctoritas<br />
koji su ustavni procesi bili prognali na margine sistema.<br />
4. Istina, demokracija i simboli<br />
Može se zamijetiti kako je i u nekom poretku koji ne priznaje<br />
nikakvu “službenu” apsolutnu i unaprijed utemeljenu istinu,<br />
uvijek moguće da javne rasprave budu usmjeravane ili snažno<br />
uvjetovane težinom autoriteta nekog sugovornika, obdarenog<br />
karizmatičnom moći ili priznatom nadležnošću. Isto tako, uvijek<br />
je moguće da i rasprave, koje prethode donošenju odluka od<br />
strane institucionalnih organa s pravom odlučivanja, osjećaju<br />
iste takve uvjetovanosti. U slobodnoj dijalektici ideja i mišljenja,<br />
u koje se prevodi javno suočavanje između političkih ili<br />
socijalnih strana, mogu se podržavati koncepcije koje počivaju<br />
na čistim argumentima autoriteta, što se još češće potvrđuje<br />
kada je riječ o bavljenju složenim i ponekad mučnim bioetičkim<br />
pitanjima ili, općenitije, o “pitanjima savjesti”.<br />
S druge strane, u javnoj sferi problem autoriteta podlaže se<br />
jednako kao i svaka druga tema stalnoj i općoj potvrdi, tako<br />
da prema okolnostima, trenucima i načetim pitanjima, može<br />
18 Kad je konkretno riječ o vjerskim simbolima, to znači da rješenje prema kojemu<br />
se oni mogu slobodno javno koristiti i isticati sve dok to nekom ne zasmeta (pa<br />
bila riječ i o samo jednoj osobi) dovodi do paradoksa da manjina nameće svoju<br />
volju većini. Međutim, paradoks bi se mogao pokazati prividnim ako je u najboljoj<br />
liberalnoj tradiciji većinsko pravilo koncipirano kao jednostavna funkcionalna<br />
tehnika s obzirom na najveći mogući broj individualnih instanci. U tom slučaju,<br />
ne bi se toliko radilo o “prebrojavanju glasova” koliko o promišljanju specifične<br />
težine dvije pravno zaštićene instance kao i prava na slobodu. S jedne strane,<br />
specifična težina instance koja se podlaže vlastitom “jednostranom” simbolu,<br />
ističući ga i koristeći na mjestu koje pripada “svima”. S druge strane, instanca<br />
koja ne podupire izlaganje “jednostranih” simbola, što nije izvodivo ni na koji<br />
drugi način osim “kolektivnim” činom (mjera uklanjanja). Budući da u prvom<br />
slučaju instanca, ukoliko je zadovoljena, uzrokuje učinak negativne prevage<br />
prema onima kojima simbol nije po volji, te je u svojoj univerzalizirajućoj biti<br />
jednako ostvariv u individualnim formama koje minimaliziraju ili eliminiraju<br />
negativne “eksternalije” na račun drugih pojedinaca (primjerice, katolik nosi<br />
križ na relativno diskretan način), vaga bi prevagnula prema “negativnom”<br />
rješenju, odnosno mjeri uklanjanja. To je i rješenje kojemu naginju novije, pomnjive<br />
analize izvora na snazi u zapadnoeuropskom poretku, koje ukazuju da, s<br />
jedne strane, nije moguće pozitivnim normama opravdati upotrebu i isticanje<br />
vjerskih simbola na javnim mjestima, dok bi, s druge strane, obveza javnog isticanja<br />
tih istih simbola, čak i u slučaju nekog budućeg zakona, teško bila spojiva<br />
s principom laičnosti onako kako je uobličen i preciziran posljednjih godina od<br />
strane nadležnih institucija. U tom slučaju, nije slučajno što se u doktrini i<br />
pravu profilira jedan novi i paradoksalni pojam “konfesionalne laičnosti”.<br />
biti smatran prihvatljivim ili neprihvatljivim. Naravno, u jednoj<br />
idealnoj dimenziji javne rasprave, prema čemu bi trebalo težiti<br />
usavršavanje demokratskih institucija, kao što je rečeno, snaga<br />
argumenta – a ne onoga tko podržava taj argument – trebala<br />
bi određivati njegov uspjeh. Međutim, u realističnoj perspektivi<br />
moramo se zadovoljiti barem poštivanjem minimalne granice.<br />
Ono što se ne može tolerirati je pokušaj uvođenja (bolje bi<br />
bilo reći ponovnog uvođenja) na očit ili skriven način principa<br />
autoriteta kao bitnog posljednjeg kriterija za rješavanje<br />
pravnih sporova. Upravo se u zamjeni temelja vrednota s<br />
temeljem autoriteta prepoznalo glavno stanovište suvremenih<br />
ustavnih demokracija. [19]<br />
Premda se, pred političko-socijalnim prevratima, potaknutim<br />
globalizacijom i velikim migracijskim tokovima koji odavno<br />
zahvaćaju najindustijaliziranije zapadne zemlje, kao i pred prijetnjama<br />
vjerskog fundamentalizma, snažnim mogu pokazati<br />
sugestije ponuđene od različito inspiriranih institucionalnih<br />
modela, još se može smatrati da je najdragocjeniji domet<br />
ustavnih demokracija predstavljen upravo pluralizmom [20] ,<br />
shvaćenim u svim njegovim mogućim značenjima, kao i s njime<br />
povezanim principom tolerancije. Kao što je vidljivo, sadržaji<br />
su potpuno nespojivi sa svakom političko-institucionalnom<br />
strukturom istine, utemeljenom na čistom principu autoriteta.<br />
Mnogobrojni su pokušaji koji aktualno transformiraju<br />
institucionalno ustrojstvo u maloprije označenom smislu i ne<br />
mogu se svi odmah zamijetiti.<br />
Za analizu odnosa između demokracije, autoriteta i istine<br />
korisna je rekonstrukcija nekih manje očitih procesa –<br />
upravo zato što su simbolični – s tendencijom da preokrenu<br />
aksiološke pretpostavke ustavne države. Istraživanje<br />
pitanja skopčanog s upotrebom vjerskih simbola, posebice kad<br />
je riječ o njihovom izlaganju na javnim mjestima, može u tom<br />
smislu ponuditi zanimljive polazišne točke za razmišljanje. Ono<br />
će biti istraženo u ovom drugom i posljednjem dijelu članka<br />
u okviru šire analize odnosa pluralističke demokracije i oblikâ<br />
simboličnog izražavanja.<br />
5. Simbol kao sredstvo pristupa<br />
neprevodivim istinama<br />
O pamćenju i simbolima<br />
Problematičnost i privlačnost simbolične komunikacije<br />
u kulturnoj i političkoj dimenziji pluralističke demokracije<br />
ovise, prije svega, od činjenice da i simbolični jezik,<br />
poput mita ili figurativnog i religioznog govora, promiče<br />
“traganje za istinom i smislom”. [21] Da simbol, posebice onaj<br />
19 Usp. G. Silvestri, nav. dj., str. 71.<br />
20 Pluralizam predstavlja opću razinu na kojoj se manifestira paradoksalnost, odnosno<br />
problematičnost identifikacijskih simbola u jednom multikulturalnom<br />
društvu kao što je naše. Definiran ideološkim okvirom unutar kojega se odvija<br />
sukob simbola u multikulturalnom društvima demokratskog usmjerenja, pluralizam<br />
se afirmira kao najviša vrednota nekog društveno-političkog sistema i<br />
kao faktor društvene povezanosti. Međutim, po samoj svojoj naravi koncept<br />
pluralizma je paradoksalan, budući da uvodi mogućnost konflikta ili barem<br />
nereda, osim ako nije utemeljen na dijaloškim načelima što je, imajući u vidu<br />
trenutnu društveno-političku zrelost u našoj zemlji, daleko od stvarnosti. Osim<br />
onoga što je do sada rečeno, pluralizam posjeduje i određenu paradoksalnu<br />
dinamiku koja se kreće u suprotnom smjeru, prema ujednačenom viđenju koje<br />
teži određenoj uniformiranosti. Čak i sa pravno-tehničke točke gledišta, ovo se<br />
pokazuje krucijalnom točkom. Na ovim temeljnim paradoksima smještaju se<br />
različiti posebni “simbolični paradoksi”.<br />
21 G. Grampa, “Editoriale”, u: P. Ricoeur - J. Eberhard, Dire Dio. Per un’ermeneutica<br />
status, broj 13, jesen/zima 2008. | 77
Change language